Kad dovoljno dugo gledaš u tami, navikneš se i primjećuješ obrise, čak razaznaješ boje, svjetlije i tamnije tonove koji se dijele na ying i yang.
I navikneš se, i dobro ti je.
Katkad se sjetiš da negdje gore, ima nešto što se zove Sunce.
Ali navikneš se, i dobro ti je.
Zašto bi išta mijenjali?! Stvarno zašto bi išta mijenjali?
-Dobro je i u mraku, samo nek' je toplo..
Ali toplo je i na Suncu.
-"Tamo su vječite eksplozije i oluje", reći ćeš.
-Zašto bi išta mijenjali?! Stvarno zašto bi išta mijenjali?
Tamo je tako svjetlije.
-Tamo se vide mrlje.
Volim mrlje.
Reci mi istinu, samo istinu, samo istinu, samo istinu. I nemoj me gađati njome.
Daj mi je nježno, plošno, umotano u izrezbarenu pristojnost kojom pazit ćeš na osjećaje drugih.
-Volim tamu, tamo je dobro, tamo je toplo.
-Zašto bi išta mijenjali?! Stvarno zašto bi išta mijenjali?
Jer smo solarni i sunčani jer mi je draža brokula s maslinovim uljem, nego prženi krumpir serviran s divnim zamamnim *ce bon* pozdravom i jer smo nekad crni na ulici i sviramo jazz tako tiho tiho, tako solarno jasno.
Istina, ne vjerujem u ljubav iznad svih granica. Uvijek postoji trenutak kad kažemo dosta, ali to nije ljubav više-to smo mi solarno jasni-sami na ulici-sviramo jazz-i dobro je.