Ja mislim da sam ja naivna.
Do jaja, pardon, jajnika (a nekad i niže).
Je, je...naivna kažem vam.
Oduvijek sam ko magnet privlačila nekakve problematične ljude, čudne i zajebane do bola.
Moja mater mi je uvik unaprid znala reć kako će koja veza završit.
Ova ti ne valja, sa tobom je iz koristi, ova će te povridit, ovaj te oće samo za sex...i tako dalje i tako bliže.
A ja san joj uvik govorila nek me pusti da to sama prođen, nek se naučim (a ja znam da ću bit ista, ako-ne-i-gora sa svojim potomkom)...
I učila sam se, probavala, pekla se, mučila, plakala...
Najbolja prijateljica, nekih par godina mi je bila Marina, prezgodna, glupava, za zajebanciju i zabavu spremna...ma jednom riječju: turbo-mašina.
To lito sam se zaljubila u T.-a...radili smo zajedno i svaku večer na terasi hotela smo ispijali pića i mazili se.
Nudio mi je da probam travu.
Odbijala sam.
Pa sam jednu večer sama tražila.
Nije mi želio dat (travu :)
Pa mi je dao.
Pa se brinuo da mine pozli...mazio me...grlio...ljubio.
Tu večer, bila sam uvjerena da mi je otišo njuf (junf-kažu tu u Zagrebu)...nevinost.
NIje, to se desilo tek godinu kasnije...ja sam se dugo probijala, jedno 8 puta...
Zacementirano je to sve bilo...rekoše mi da ne znaju kako, nasljedno nije.
No dobro, to nije tema ovoga.
T. je bio prvi čovijek u životu koji mi je reko da me voli i da ga ostavim jer sam predobra za njega.
Nisam ga ostavila, ali se tu pojavila jedna cura koja je igrom slučaja uletila u onaj tjedan kad nismo bili par nas dvoje.
Rekla mu je da je trudna.
Nije bila.
Danas mi je ta cura kumče, ja sam bila svjedok vjenčanju nje i I.
Nakon par mjeseci ja i T. smo opet "zabrijali".
Jako.
Mislila sam: to-je-to.
Aha...moš mislit.
Navuko me na travu.
Odvikla sam se sama.
Marina i ja smo tu večer išli kod T.-a u restoran.
Tamo je bio i njegov prijatelj E.
Dok smo ja i E. sjedili za stolom i pričali, Marina je za stolom do, sjela T.-u u krilo.
Zažvalila ga je.
Ja sam ostala bez daha i jedino čega se sjećam je čvrstog stiska ruke kojeg mi je E. dao.
Dan danas joj to nisam zaboravila.
Nikad ni neću...ja praštam al ne zaboravljam.
T. je danas u komuni.
Svi su ga zaboravili.
Ja neću nikad.
On je bio moja prva ljubav.
Nakon svega toga (a nemojte mislit da je ovo bio jedini slučaj) ja i dalje vjerujem u ljude.
Smješkam se svima, pružam ruke svima, sve cure zovem "draga", muške više ni ne gledam jer me strah da mi ne uskoče ukrevet...
Kažu mi da sam naivna, da olako prihvaćam ljude, da premalo analiziram (a ja bijah uvjerena da sam ja kraljica analize)...da ću se opeć.
Zaključujem da sam mazohist.
Volim vatru i pečenje, valjda.
Očito volim suze nakon razočaranja.
Svi kad tad prokuže di me najlakše "ubost" (iš, iš šporke misli :)))...
A ja još uvik virujen u ljude.
I uvik ću virovat.
Post je objavljen 17.06.2004. u 01:35 sati.