Ovo je moj (malo skracen) prijevod clanka koji je irski povjesnicar Thomas Cahill jucer objavio u New York Timesu, s istim zakljuckom kao sto je onaj njemackog teologa Künga kojeg sam dala prije par dana. Original na ovom linku, dok radi: The Price of Infallibility
S medijima prepunim hvalama neporecivoj velicini pape Ivana Pavla II, nije li vrijeme zapitati se kojoj je tradiciji pripadao? Oni kojima je povijest krscanstva strana mogli bi suditi da je ovo cudno pitanje. Pa, mogli bi odgovoriti, pripadao je katolickoj tradiciji, naravno. No, ne postoji jedna jedina katolicka tradicija; postoje katolicke tradicije, u rasponu od dobrovoljnog siromastva Sv. Franje Asiskog do beskrajne pohlepe avinjonskih papa, od srdacne tolerancije raznolikosti pape Grgura Velikog u sestom stoljecu do egomanijakalnog uobrazenja pape Pija IX u 19om stoljecu, od tajnosti i spletkarenja Opus Dei do otvorenosti i humane sluzbe Zajednice Sv. Egidija. Kroz svoju 2000-ljetnu povijest rimski katolicizam bio je plodno polje za ogromni izbor papinskih tradicija.
Usprkos svom izboru imena, Ivan Pavao II imao je malo zajednickog sa svojim najblizim prethodnicima. Ivan Pavao I trajao je malo vise od mjesec dana, no u tom periodu smo upoznali tipicnog Talijana umjerenjackih tendencija, nekoga tko je cak, prije svog izbora, cestitao roditeljima prve bebe iz epruvete na svijetu—gesta koja se nije svidjela crkvenim fundamentalistima, koji jos uvijek insistiraju na odbrani od svega sto mirise na petljanje u “prirodu”—intelektualni konstrukt dalek svemu sto obicni ljudi razumiju pod tim pojmom.
Pavle VI, premda oprezan do boli, dozvolio je imenovanje biskupa (i pogotovo nadbiskupa i kardinala) koji su bili sve suprotno ulizicama, otvoreni zastitnici siromasnih i potlacenih i istinski predstavnici dijelova svijeta iz kojeg su dosli, kao kardinal Joseph Bernardin iz Chicaga, koji je pred kraj zivota pokusao tako snazno da pronadje zajednicko tlo u crkvi raskomadanoj podjelom. Nasuprot tome, kardinal Bernard Law iz Bostona predbacio je umirucem kardinalu Bernardinu zbog ovog napora, jer, kako je kardinal Law insistirao, crkva zna istinu i dakle izuzima se od neceg tako nedostojanstvenog kao sto je dijalog.
Kardinal Law, koji je bio prisiljen na ostavku nakon sto se saznalo da je u vise navrata dozvolio rad svecenicima optuzenim za seksualne napade, bez informiranja bilo policije ili zupljana, mora se shvatiti kao karakteristicni predstavnik Ivana Pavla II, koji se zastitnicki odnosio prema crkvi, ali cesto odbacivao moralni zahtjev da se stite i cijene ljudska bica.
Ivan Pavao II bio je gotovo dijametralno suprotan Ivanu XXIII, koji je povukao katolicizam u suceljavanje sa stvarnostima 20og stoljeca, nakon regresivne politike Pija IX koji je nametnuo cudnu doktrinu papinske nepogresivosti na Prvom vatikanskom koncilu 1870 i nakon carstva terora koji je Pio X nametnuo katolickim teolozima u prvim decenijama 20og stoljeca.
Nazalost, ovaj je papa bio puno blizi tradicijama Pija IX i Pija X nego svojim imenjacima. Umjesto da ublazi apsurdnosti izazvane deklaracijom Vatikana I o papinskoj nepogresivosti, deklaracijom koja je gotovo u potpunosti proistekla iz paranoje Pija IX o zlu koje se dize protiv njega u modernom svijetu, Ivan Pavao II ju je pokusao dalje razviti. Pokusavajuci nametnuti konformizam misljenja pozvao je istaknute teologe poput Hansa Kunga, Edwarda Schillebeeckxa i Leonarda Boffa da se ukljuce u istrazivacka vijeca, a zatim pozvao svog velikog inkvizitora, kardinala Josepha Ratzingera, da izda osude njihovog rada.
No, najtrajnija ostavstina Ivana Pavla II katolicizmu proisteci ce iz njegovih biskupskih imenovanja. Da bi bio imenovan biskupom, svecenik je morao iskazati svoje apsolutno protivljenje masturbaciji, predbracnom seksu, kontroli radjanja (ukljucujuci kondome koji sprecavaju sirenje AIDSa), pobacaju, razvodu, homoseksualnim odnosima, ozenjenim svecenicima, zenskim svecenicama i svakom tragu marksizma. Gotovo je nemoguce pronaci muskarce koji se u potpunosti slazu s ovim katalogom izvjesnosti; kao rezultat, redovi episkopata ispunjeni su glupavim ulizicama i intelektualno nekompetentnim ljudima. Dobri svecenici bili su zanemareni i mnogi su u rastucoj frustraciji, s otezanjem papinstva Ivana Pavla II, napustili svecenicki poziv.
Situacija je grozna. Bilo tko moze uci nedjeljom u katolicku crkvu i vidjeti nekad prepune klupe sada s tek ponekom sijedom glavom. I nema drugog rjesenja za crkvu nego da pocne ispocetka, kao da je crkva iz vremena katakombi, cudnovata manjinska sekta u svijetu lake okrutnosti i zeljeznog imperija koja je skupljala vjernike jer je bila tako razlicita od drustva koje ju je okruzivalo. […]
Nazalost, Ivan Pavao II predstavljao je drugaciju tradiciju, onu agresivnog papalizma. Dok je Ivan XXIII jednostavno tezio tome da pokaze ispravnost crkvenog ucenja, radije nego da izdaje osude, Ivan Pavao II bio je entuzijasticki osudjivac. Da, svakako ce ga se pamtiti kao jednu od velikih politickih figura naseg doba, covjeka tjelesne i moralne hrabrosti koji je bio odgovoran vise od ijednog drugog za smicanje represivnog nehumanog komunizma istocne Evrope. No nije bio veliki religiozni lik. S vremenom ce ga se zapamtiti kao onog koji je unistio svoju crkvu.
Post je objavljen 06.04.2005. u 20:11 sati.