Stojim neki dan na svima «obožavanom» prebivalištu zvanom tramvajska stanica. Već izmučena nogoboljom i nestrpljivošću, proklinjem u sebi večernje linije u sklopu kojih je čekanje prijevoza istovjetno čekanju Godota. Usput mi vjetar puše kroz lanene hlače i time u potpunosti ruši koncepciju novopridošlog «toplog vremena».
Odjednom mi s desnog boka prilazi maglovito poznata faca, razdragano mašući, očigledno u nakani da me pozdravi. Mahnuh i ja njoj, grozničavo pokušavajući na brzinu spojiti osobu i mjesto na kojem sam je upoznala. Ništa....Crna rupa, vakum, tabula rasa.
Još od pamtivjeka imam problema s pamćenjem lica i imena. Ne znam je li posredi loša memorija, preveliki broj ljudi koje poznajem ili jednostavno nedovoljan trud, no, sve u svemu - ta mi je osobina do sada priuštila nebrojeno mnogo neugodnih situacija..
Osjećam se strašno bespomoćno gledajući kako se (nakon što mu povjerim da ga se ne sjećam) lice moga sugovornika mijenja iz prijateljskog u osvetničko, kako uvredljivo stišće usnice i prijeteći me gleda, bez da sam nekim namjernim bezobraznim činom izazvala takvu reakciju.
No, čovjek uči iz iskustva, a mene je moje dovelo do zaključka da je iskrenost u takvim slučajevima nepoželjna. Mnogo je mudrije praviti se kako ti je poznanstvo sa dotičnom osobom do u detalja ostalo umemorirano, te zatim iz razgovora pokušati otkriti zaboravljene pojedinosti.
Dakle, nasmješila sam se Odnekudpoznatoj i samouvjereno uzviknula:
-Ej, pa otkud ti? Ne sjećam se kad sam te zadnji put vidjela!
Osim što sam rekla doslovce istinu, nadala sam se da će mi spomenuta fraza pomoći u rješavanju misterije, ukoliko cura odgovori nešto tipa «Ma, nema me baš na predavanjima....» (aha! s faxa!) ili «Da, otkad ne idem na ples...?» (aha! s plesa!)...
Na moje razočaranje, zaobišla je zamku i bacila se na prepričavanje nekih događaja koji su je zadesili toga dana, a iz kojih nisam mogla ništa konkretno zaključiti o našem odnosu.
Tramvaj oslikan Ožujskim netom se pojavio, pa smo se obje izvalile na stolice i nastavile brbljati. Savršeno sam odglumila koncentraciju na slušanje, dok sam u glavi prevrtala sva mjesta na kojima sam je mogla upoznati, sve ljude preko kojih sam je mogla upoznati i sve aktivnosti kojima sam se ikad bavila. Ono što mi se učinilo mogućim, spretno bih ubacivala u razgovor, nadajući se da će na nešto od toga reagirati i tako mi pomoći da doživim prosvjetljenje. Nije.
Nakon čak pola sata vožnje, neposredno prije mog silaska, nisam više mogla izdržati.
Svjesna da će me njeni obrisi vječno progoniti ako to ne saznam, skupila sam hrabrost, složila skrušeni izraz lica i rekla:
-Oprosti, mislila sam da ću se do sada sjetiti, ali, eto, nije mi baš uspjelo... – otkud se mi ono znamo?
Pogledala me malko začuđeno i počela se ceriti.
-Nemam pojma.
Post je objavljen 06.04.2005. u 17:52 sati.