Nisam obavila zubara. A bila sam tamo. I koji peh – zubarka je otišla na sahranu, dok se vrati čekat će je već 6 do 7 kartona bez moga. Glupo mi bilo čekati hoću li uopće upasti na “vrući stolac” pa sam se okrenila i odgodila tu mučnu radnju za četvrtak popodne ;)
To me je podsjetilo na školske dane. Kad bi loše napisala test iz matematike, zamišljala sam kako se moja stara profesorica poskliznula dok je u školu nosila naše ispravljene testove i BAŠ MOJ TEST je ispao iz vrećice i toliko se smočio i zablatio da je nemoguće vidjeti moje bisere. Ili na faksu, kad profa ne bi dopustio povlačenje prijavnice na dan ispita, uvijek sam među zadnjima išla na usmeni. Sve da još malo ponovim, pročitam.
Sad mi se sve to čini bez veze, jer naravno da je sto puta gore isčekivati nešto loše (ili zamišljeno loše), nego se suočiti s tim.
Isto tako, to što na poslu nemam posla sto puta mi je gore podnositi, nego da mi ušeta direktor i kaže: radiš još mjesec, dva i u međuvremenu si traži nešto, firmi više ne trebaš. Ovako, dok se to ne dogodi, skroz je neki grč u trbuhu, znam da hoće jednog dana, nisam načisto sama sa sobom jel bolje da je prije ili kasnije.
Ma, bedara.
apdejt