U rijeku boje vanilije
čije je pomicanje tek tren brže od vode stajačice
zaronio sam glavu – do ramena.
Voda je bila hladna, ali ne mrzla, bila je svježa k'o kiša.
I tako sam gnjurio, koliko sam dugo mogao
i brojao sekunde u sebi
gnječio zube zubima da ne popustim prvim grčevima prsnih mišića.
Izronio sam mokre kose, i osjetio sam vjetar u ušima.
Naglo sam povratio kisik u oči
…tako sam nastavio sjediti…
Niti sretan, niti tužan…
… samo sam sjedio, mokar
i pokušao zapamtiti broj preživjelih sekundi