Nakon duže apstinencije...počeh da...
čitam (a šta vam pade na pamet!).
Nisam čitao nekoliko mjeseci
(dobro de,skoro pola godine),makar ne
romane-svaki dan čituckam raznorazne
novine i časopise,uglavnom filmske,muzičke,
popkulturne-no o njima drugom nekom prilikom.
Prvo što sam učinio nakon toliko dugo
vremena nečitanja činim zapravo uvijek
kada se nađem u nekoj knjižari:otvorio sam
roman negdje po sred srede i omirisao ga
kao što se miriše kajsija ili kupola kakvog
proljetnjeg cvijeta,tučak svijeta takoreći.
Miris svježe,nove,nepohabane,nelistane
knjige jedan je od najmilijih mojih
miomirisa,krasne me uspomene vezuju
za njega,vezuju se UZ njega.
Ovu sam knjigu već bio čitao,pa miris
nije bio tako aromatičan i esencijom
složenih slova prvi put ugledanih prebogat-
bila je to knjiga IME RUŽE,
neprocjenjivo djelo sveznajućeg maestra Umberta Eka,
remek-roman,smatram čak jedan od,
pa recimo 50, najboljih igda napisanih.
Smrt me pape,264 u nizu-zato i koristim
malo slovo,nagnala da zamislim kakve sve
zakulisne igre igraju se sad,kakve sve intrige
kovane su SVO OVO VRIJEME,posebno dok
je Pavao secondo bio na samrti,nesposoban
da prozbori riječ nekmoli da proČITA
poslanicu,ali zato sposoban da se ne odrekne
titule Vrhovnoga(bOGA?)-šta da se radi,
nepregledna su prostranstva ljuskoga
Samoljublja,sežu do trona
Vatikana(sic!sic!sikter!).
Ta me je mistična zakulisan atmosfera
bez greške,a opet grešno, asocirala na
Umbertov prekrasan ,prefinjen,
metafizičko-teološko-filozofski triler,
detektivski roman tako kompleksan da se u
jednom čitanju ne daju sagledati svi
njegovi rukavci,delte smisaone,nivoi značenja
(za razliku od divnog,tako mi dragog al MNOGO prostijeg,uprošćenijeg filma.
IME RUŽE(i sam naslov blizak je savršenstvu!)
čitam noću,posle ponoći,kad zvuci utihnu,
sjenke ušunjaju se u susjedne sobe,a ja
se zavalim u krevetac i zaronim u mrklinu
misterije unutar zidina naizgled ukletog
manastira,u kom se radnja događa.
Danju pak čitam Seriju nesrećnih događaja
LEMONI SNIKETA,LOš POČETAK,vrlo dobar
uvod u nekolike knjige ove dražesne
mladalačke literature,jedne tako neobične,
naglavačke okrenute knjige tako delikatno
duhovito i razborito pisane,da me smiješak
ne mine ni nakon iščitanih stranica,i jedva
čekam sledeći dan kad ću odvojiti pola sata
ili sat,koliko već budem imao vremena na
raspolaganju,za nju,iako vremenom u stvari
ne raspolažemo ni ja ni vi,dragi moji čitaoci-
pod pojmom raspolagati ovdje se misli
posjedovati e da bi se u štogod utrošilo a ne
potrošilo preveć istoga jer je vrijeme
najdragocjenije blago,blago onom ko ga ima
u izobilju (i pride i koristi korisno!).
Ne samo da sam se čitanju posvetio,
nego sam nanovo jedan briljantan album
otkrio:The Mysterious Tale of How I Shouted
WRONG EYED JESUS.Jim Whiteje autor ovog,
i još dva isto tako fascinantna albuma,sva tri
objavljena na etiketi LUKA BOPvlasnika Dejvida Birna.
Harizmatičan dilber,negdašnji maneken,
profi surfer a sada jednoruki kantaautor-u nesreći
je izgubio lijevu ruku- jedan je od
najdarovitijih pjesmopisaca godinama unatrag,
čiji je talenat mister Birn otkrio u pravom trenu.
Podsjetih se danas kakvu raskošnu,misterioznu
atmosferu američkog Juga ima njegov prvi album-
tako savršeno ukrašen produkcijskim trikovima,
još i više aranžmanski perfektan,sa tako
superiornim pjesmama od kojih zastaje
knedla u grlu.Najdraže su mi sledeće:
Sleepy Town i Stabbed in the Heart("...
my baby stabbed me in the heart...")...mada i
svaka ina oduševljava ATMOSFEROM i
nepreglednom sferom virtuozne svirke na svim
zamislim i nekim izmišljenim instrumentarijima,
a čitav album izgleda kao uspio pokus izašao
iz zastrašujuće zadivljujućeg Vajtovog laboratorija
(pod laboratorijom se ovde smatra unutrašnja strana
njegovog mozga,u sadejstvu sa sensualističkim
srcem što je jedno prelijepo čeljade porodilo,
DUHovno).
Slušanje ovog albuma neobično mi je važno
jer sam odgonetao njegove stihove,pa sam
odlučio da konačno
pažljivije preslušavam muziku,na šta nas
sve redovno podsjeća neumorni eviltwin -
naime sad da me pitate znao bih izrecitovati
jedino par THE SMITHS klasika,možda neki
THE BEATLES dragulj-
drugo ništa.
Namjeravam da to promijenim i mlogo,
da ne kažem MNOGO (više?) pažnje posvetim
stihovima,u pop muzici.
Takođe,mogao bih,a sve gore navedeno uzevši
u obzir,konačno se posvetiti MOJOJ prvoj knjizi,
mješavini žanrova,mješavini proze i poezije,
kojom ću oduvati sa književne scene sve
ove polutalentovane fićfiriće i šarlatančiće i
proslaviti se,sve sa pseudonimom
(da me PAPAraci ne smaraju).
Ma šalim se...ili možda ne,
uopšte!
p.s.
Ne šalim se da sam skoro siguran da bi
Džim mogao spjevati sountrack za neko novo
uprizorenje Imena Ruže koje bi potpisao
Dejvid Linč lično-
zamislite tek tu perverziju,
bogo moj al bi to bilo
somnabulnosuptilnospektakularno(pod
somnabulnosuptilnospektakularno u ovom
se slučaju misli -ne slučajno-
na beskrajno stilizovano i hipnotično,
u isti mah mistično i poetično,te bez sumnje
erotično i,nadaSVE, neOBIČNO!!!!!!!!!!!!!
Post je objavljen 06.04.2005. u 01:11 sati.