gledao sam te sinoć. u snu. tužnu. mrtvu.
u dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
na visokom odru, u agoniji svijeća,
gotov da ti predam život kao žrtvu.
nisam plakao. nisam. zapanjen sam stao
u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
sumnjajući da su tamne oči jasne
odakle mi nekad bolji život sjao.
sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
sve što očajanjem htjedoh da oživim
u slijepoj stravi i u strasti muke,
u dvorani kobnoj, u mislima sivim.
samo kosa tvoja još je bila živa,
pa mi reče: miruj! u smrti se sniva.
Antun Gustav Matoš
Post je objavljen 05.04.2005. u 20:49 sati.