imala sam prijateljicu, jednom, uvjerena da je to ono pravo prijateljstvo. pricale smo satima na telefon. ne cesto. svaka tri mjeseca podigla sam slusalicu i okrenula njen broj. iako smo isle u isti razred, nisam imala potrebu pricati o sitnicama. pisala sam joj pisma, koja nikad nisu bila poslana. cinilo mi se glupo tako izlagati svoje osjecaje i strahove.
nije to bila ljubav, samo apsolutno povjerenje. apsolutno kao najvise sto mogu dati.
nitko nikad nije primio vise.
prolazilo je vrijeme. prestala sam zvati, ponekad sam napisala pokoje pismo. redovito sam ih spaljivala na prozoru sobe usred noci.
samo povremeni pozivi na kavu i blaga komunikacija kroz icq. na to se sve svelo. nikad nisam voljela sretati ljude iz stvarnog zivota na virtualnom polju. nesto duboko preverzno lezi u tome. kao citanje vlastitih tekstova pred grupom ljudi. slusanje svojih tekstova, procitanih glasno, bolesno - poklopi usi i zuri u prazno, is it over yet? ne zelim i ne mogu.
nedavno je opet usla u moj zivot. sad shvacam zasto.
postoje ljudi kojima nisam nista vise od slatke, egzoticne zivotinjice. tamni pajac koji sokira, pokazuje drugu stranu onog ljudskog. neobicna atrakcija. dokaz da "mi" postojimo. lazi, zapravo.
skloni su tom stavu pridavati veliku vaznost, kao da cine nesto krajnje uzviseno i altruisticno. dok to u stvarnosti nije nista humanije od gledanja zatocene pantere u premalom kavezu. instant uzbudjenje. nakon sto dovrsimo kokice i povucemo uperene prste, spokojno odlazimo na spavanje. nema opasnosti od ugriza, jer, iako djeluje opasno, zasticeni smo i ne trudimo se osjetiti ono s druge strane resetki. strah i klaustrofobiju.
drzi me na uzici, dalje od sebe i svoga zivota, zove kada joj dosadi njen. zove kad zeli cuti moje price i sokirati se mojim idejama, sigurna s druge strane. ogradjuje se praznim frazama i neuvjerljivim pohvalama, laznim divljenjem. potpuno nesvjesna toga. jedino sto mogu je kretati se nervozno, izbjegavati neugodna pitanja, nabacivati nove uzbudljive teme i morbidno se smjeskati. publika to ocekuje, slijepa na provokaciju koju mi upucuje.
tako svako malo, odlazim na kave i mazem lice novim bojama. stavljam uzicu oko vrata. dajem joj priliku da se osjeca drugacije, bolje, sigurnije u svom zivotu. smjeskam se i grlim je.
na komplimente odmahujem rukom, na pitanja odgovaram onako kao znam da zeli. na kraju dogovaram da cu je jednom provesti kroz svoj zivot.
but i never do.
samo u pismima.
ali ona su ionako namjenjena nekome tko je davno nestao.
Post je objavljen 04.04.2005. u 23:10 sati.