np In Flames – Tokyo Showdown Live
Dva predstavnika Matineje, uzvišene institucije koja je također jedan vrlo bitan segment našeg Rockya, zatekao sam pri ulasku sa mikrofonom u ruci. Matko i Garmaz, a i Ane iz Splita su, kako kažu, već dva i pol sata pjevali razne skladbe za malobrojne okupljene. Ustvari, skoro pa samo za sebe. No, u istom momentu sa mnom je došao i Buč i još par posjetitelja, tako da su dobili i publiku. Na repertoaru je bio Bob Dylan, naravno. A i Neil Young, Arsen Dedić i slični kantautori, a sve je Garmaz začinjavao izjavom – This one is for the Pope. Zaista su bili simpatični, onako sa mikrofonom u ruci. Ane je izvela par UB 40 skladbi, a u međuvremenu je Buč ušao za DJ pult. Nothing Else Matters sam i ja zapjevao sa Anom, a nakon toga i One – U2. Situacija je ubrzo počela kulminirati, pa se Buču dobacivalo da nastavi sa hitovima, jer to, kao, svi znamo. Wish You Where Here od Floyda smo razvalili sve četvero, onako, svom forcom, a i Psiho se pridružio. Da ne nabrajam dalje, završilo je, kako je Matko i tražio, sa autorima hrvatskog govornog područja i skladbama dalmatinske legende Tome Bebića – Kaletom i Neverom.
I tako, doživio sam i to - kareoke u Rockya, mada mi se to još uvijek čini nekako nestvarno. Dok ovo pišem, na um mi nanovo padaju ozarena lica protagonista i prolivene emocije pojedinih trenutaka.
Post je objavljen 04.04.2005. u 19:20 sati.