U pratnji Toshio Kawamota napustio sam druženje s djecom u osnovnoj školi u Okayami prije protokolarnog završetka. Bilo je lijepo, ali morali smo na vlak za Kyushyu.
Vozeći se najbržim vlakom u Japanu, a čujem i u svijetu, krajolik je strelovito promicao. Osjećao sam se skoro kao u avionu. Prošli smo Hirošimu i eto nas u vrlo dugom tunelu. Kawamoto-san mi kratko skreće pozornost da smo ispod mora. Bio je to spoj Honshu - Kyushju.
Stigavši na Kyushju brzo uočavam promjenu. Ovdje je nekako više planina i više su. Puno je zelenila i nema tolike naseljenosti. Presjedamo u Hakati za Kumamoto, gdje nas je dočekao Yasuda Yasutoshi, jedan od vodećih profesionalnih majstora igoa Japana snage 9. dan. Autor je knjiga s temom djeca i igo, koje su prevedene na više jezika. S njime sam se upoznao prošle godine na Europskom prvenstvu mladih u gou u Cannesu u Francuskoj. Vidjeli smo da nam je zanimacija srodna i brzo smo se našli. On je ovdje na Kyushju moj domaćin.
Vlak od Hakate do Kumamota nije tako brz i sada ne veliku razdaljinu odrađujemo, osjećam, dulje.
U Kumamotu nas dočekuju neki od članova kluba. Odlazimo izravno u klupske prostorije. Na prvi pogled je to poput drugih stambenih kuća u okolini. Na prvom katu su klupske prostorije. Tu je, kao i u skoro svim slučajevima, sve od drveta.
Prvo što vidim su djeca koja igraju igo. Kawamoto-san mi pokazuje i drugu prostoriju u kojoj igraju stariji. Tu se već i puši. Stariji članovi tu u ozbiljnoj atmosferi odrađuju svoju konkurenciju. Naravno, vraćam se u prostoriju s djecom. Brzo nalazim ozbiljna protivnika. To je jedna osmogodišnja djevojčica. Onako u prijateljskom ozračju i zaboravio sam joj na ime. Ima 8. kyu i igramo s devet prednosnih kamenčića. Tu partiju možete vidjeti na slici u ovom postu.
Odigrao sam još nekoliko partija s malenima. Dao sam ih kazetu, koju sam dobio od našega turističkog saveza, pa smo svi zajedno pogledali ljepote Lijepe naše. Bilo je podosta pitanja o Hrvatskoj.
Kako to u poslijednje vrijeme biva u mom slučaju, protokol prekida druženje, jer se treba krenuti.
Odlazimo na zajedničku večeru. Malen i pomalo tijesan restoran, ali to je ovdje normalno, uspijeva nas primitu u dvije prostorije. Sijedi se na podu na jastucima. Svi ustvari sjedeve na nogama (kleče), ali meni je to bolno, pa me domaćini upoćuju da se raskomotim kako mi odgovara prilagođeno uslovima.
Već sam se u Kurashikiu i Okayami donekle navikao na japansku prehranu, pa je nekako išlo s hranom. Nakon jela prelazi se na piće. Domaćini mi prezentiraju sake. Probam; izgleda mi kao voda. Njima je to jako. Pitaju što mi pijemo. Kažem im da ništa ne pijem, osim tu i tamo uz društvo, da se ne izdvajam, te da je kod nas to puno žešće. Nakon tri čašice sakea, pive i nešto tokaja, koji sam donio kao dar Diane klubu, mislili su da ću biti gotov, ali ja sam ipak baždaren drugim baždarom. Diana je ovdje bila 2001. i 2002. kao predstavnica Mađarske.
Na redu je smještaj kod familije Sakaguchi kod kojih ću imati noćenje. Od Masatoshia, devetnaestogodišnjeg prvaka Kumamota doznajem, da ima doma internet, jer mu tata radi kao computer specialist. Rekoh: 'To je cool!' Masatoshi mi je bio pri ruci kada sam sredio post, koji sam nešto ranije odande i postavio. Imate ga tu malo niže. Bila mi je to zanimacija do oko malo poslije dva u noći, kada legoh na poćinak. Spavanje je na podu, kako se to ovdje i dolići.
Ustajem oko 7 sati. Spremam se; slijedi doručak. Opet je obilat obrok s puno raznolikosti. Majka mu je s puno truda i zadovoljstva spremila toga za pamćenje. Odlazimo u klub oko 10 sati.
Tamo se već na veliko igra. Tu je puno malenih. Igram s nekoliko njih. Slijedi izmjena darova. Dajem materijale o Hrvatskoj uz CD sa puno slika djece u Hrvatskoj koji igraju go. Slijedi njihova pjesma pripremljena za učitelja goa iz Hrvatske. Svi govore kako sam sličan njihovom pokojnom učitelju.
U klubu je i ručak. Po završetku ručka nastavlja se s igrom. Ja primjećujem computer i pitam ima li internet. Odgovor je: 'Yes.' Slijedi moja transformacija u blogera, što sam stalno nastojao prikrivati u nedostatku interneta. Kao kada riba dođe do vode. Spremim tekst i pripremam sliku, pa nekako u brzini izgubim tekst. Nemam više puno vremena. Već me upozoravaju o protokolu. Dižem sliku i samo kratki pozdrav od djece. Ipak je to neki post, rekoh u sebi: 'Bolje išta nego ništa.'.
Trpamo se u kombi i odlazimo u dio grada gdje su veće stambene i poslovne zgrade (centar). Vidim da se radi o nekoj ustanovi. Ulazimo u prostoriju u kojoj je sve puno igrača goa. Igra se neki značajni turnir, ali je vrijeme između kola.
Gledam kao se igraju prijateljske partije i uoćavam djevojčicu, koja je upravo sredila jednog starijeg igrača. Srušila mu je grupu preko cijele ploče. Bravo malena! Bio je tu i Yasuda-san i on predlaže da igram s njom. Yasudu ovdje svi posebno cijene. On me predstavio kao učitelja goa iz Hrvatske. Igram ravnopravno s crnim kamenčićima. Zahvatila je veći prostor i tada činim svoju standardnu grešku upadom u njen prostor, umjesto pritiska. Djecu učim kako treba, a ne mogu odoljeti agresivnijem pristupu. Kaznila me. Uništila mi je kamene s kojima sam upao, te izgradila veći prostor. Najteže je protiv sebe sama. Izgubio partiju jesam, ali u sebi kažem: 'Bravo malena'. Tek nakon partije doznajem da je ona 5. dan, a tek joj je 14 godina. 'To!!!', rekoh. To postići sa malenima kod nas, moj je san.
Napuštamo Kumamoto, koji je tu negdje poput Zagreba velićinom i odlazimo u planine u Takamori. O tome u jednom od slijedećih postova.
Stekao sam i nekoliko čitatelja bloga u ovom lijepom gradu na vuklanskom tlu. Doznao sam da se ovdje zemlja često trese, a planine uokolo pomalo se kreću. Nedaleko je i vulkan, koji stalno pomalo dimi.
U izobilju zanimljivosti zamalo zaboravih na vrapce. Tako je to u životu; kada se usredotočiš na nešto, kao da se ono drugo izgubi. No, znam da je to samo moj privid, jer vrapci, svijet je i na vama.
Blogerski pozdrav od blogera Mladena, koji se noćas vratio iz Zemlje izlazećeg sunca i koji je jučer doživio 23-satni sunčani dan, većinom na visini iznad 10.000 metara.
Post je objavljen 16.06.2004. u 14:20 sati.