Neki puta mi se ne sviđa osjećaj zaljubljenosti. Koliko god se dvije osobe zaljube prvenstveno zbog toga kakve jesu, da bi veza funkcionirala treba žrtvovati(sebe, neke stvari..nije bitno) i treba se truditi. Neki puta se pita a zašto? Zar nije lakše bez tih sitnih napora, živjeti po svom? Ali onda bi bili sami. Usamljeni egocentrični bastrdi!
Ne volim promjene. Ne volim mijenjati svoje navike, kontrolirati svoj temperament...što ne znači da ne bih trebala naravno.Ne zato što se bojim pogledati u oči svoje mane, već zato jer sam navikla na njih.
ŠUTIRAT ĆU BOCE KOLKO HOĆU I KAD KOĆU I GDJE HOĆU, JER JA TO HOĆU!
Možda sam sebična gadura, ali trudim se. I zbilja želim mijenjati sebe na bolje, loše stvari nekako istjerati na bolje, ali onda ne očekujem samo svoju jeku već i onu on the other side! Ali zaista me ljuti kad na drugoj strani ne osjećam pomak, a ja se trudim!
Nisam dobre volje. Uopće. Neki puta želim tjerati svoj inat! I sad ga želim tjerati, do mile volje kolko god hoću!
ŠUTIRAT ĆU BOCE KOLKO HOĆU I KAD HOĆU I GDJE HOĆU, JER JA TO HOĆU!
p.s. Znate, ja nikad nisam imala moć i kontrolu u krvi da pored praznih boca na cesti prođem kao da ih nema! I ako se to nekome ne sviđa, nek zajebe!
Post je objavljen 04.04.2005. u 10:17 sati.