Ne mogu vjerovati da mi ruke stoje na tipkovnici i na miču se. Misli mi jure glavom, ali niti jedna se ne želi zaustaviti kako bi ju stavila na papir. Ne volim to. Želim da barem jedna stane. Da stane i da ju stignem zapisati. Da se mogu igrati s njom. Pozabaviti se s njom. Ali ništa. Kao da mi je sve isparilo iz glave. A toliko toga je tu. Pišem na laptopu. Pomalo se osjećam kao Carry iz «Seks i grad»-a… Smiješno. Jednom smo bile nas četiri frendice. Imale smo slobodan sat. Uzele smo Queens (sladoled) u ruke i otišle šetat… i baš smo pričale o toj seriji i dijelili si uloge. Naravno, smijeha nije nedostajalo. Jedna frendica bila je Carry, druga Miranda a treća Charllote…Naravno, pogodite ko sam bila ja :) Samantha! OoO da :) upravo tako…. Heh… Makar se ne bi poistovjetila s njom ali ajde :) što mogu…
Bilo bi lijepo živjeti kao one… kao Carry… uvijek sam sebe zamišljala u toj ulozi kad sam gledala tu seriju. Šetati ulicama New Yorka (ok, to jesam..ali ono… [sad se moram malo hvalit]), ići po skupim zabavama, svaki dan si priuštit barem jednu novu krpicu ili cipele, bit zgodna, i imat svoju kolumnu u novinama… Pa di ćeš bolje od toga… Predivno. Ali eto. Moram se zadovoljit malim stvarima. Ali nije mi žao. Volim te male stvari. Volim kada ujutro tek otvorim oči a sunce me obasja i ugrije… Volim kad ljeti šetam uz more i čujem šum valova… Volim kad ležim u krevetu a kiša rominja po staklu… Volim kada dođem na vrh planine, i spustim se sa snowboardom svom brzinom… Volim kada otiđem na «staro mjesto», gdje sam uvijek bila sa bivšim, i sjetim se svih uspomena… Volim kada cijeli razred sjedi u školskom parku, i svi se družimo i pričamo gluposti… Volim kada mogu nekome pomoći, dati mu savjet i njemu bude bolje… Volim…volim svoje prijatelje…Koji unose veliku radost u moj život…
Povukla sam ga po koži.. najprije je ostao duboki trag rascijepane kože…a zatim crveno… Krv je počela kapati po podu… Crta za crtom redala se na mojoj ruci… Ruka mi je bila blijeda … Obrisala sam krv ručnikom… Sada su ostale samo crvene crte… nateknute… tragovi… tragovi boli i patnje… Sretni tragovi… Olakšala sam dušu… srce… um… na ruci je stajalo njegovo ime… urezalo se… Neka je… krv je opet potekla… kapljice su pale na pod… jedna, dvije, tri…
Danas smo napokon pobijedile na utakmici. Protiv Pule. 26:16. Predivno. Tako smo se veselile. Tako je bilo lijepo vidjet osmjehe na licima mojih suigračica. Napokon. Bilo mi je drago vidjeti da su se naša muka i trud isplatili. Sreća. To sam danas osjetila nakon utakmice. Nije to bila ona potpuna sreća. Koju osjećaš kada te ništa ne muči. Ali bila je sreća. Divan osjećaj. Kada te preplavi neko strujanje u tijelu. Neka toplina. Neka vibracija.
Kao kada se prvi put poljubiš s osobom u koju si zaljubljen. Kao kada ju prvi put dodirneš. Kada ju prvi put pogledaš u oči. A ha… fali mi taj osjećaj. Ta toplina. Trnci. Drhtaji. Ljubav. Sreća. Radost. Igra. Plač. Sreća. Radost. Veselje. Ljubav.
Ovaj post vam je vjerojatno bio zbunjujući… Ali … ovaj post je više za moju dušu… za mene…
Post je objavljen 04.04.2005. u 00:38 sati.