Ali jedno je sigurno,varka.
Međusobno prepucavanje oko toga tko je gdje bio,tko je što radio,tko se bolje proveo?
Je li to uopće bitno?
Iako se vidi u očima ta nevjerica,to nerazumijevanje i krajnje uopće ne doživljavanje onoga o čemu se raspravlja dok se u navedenoj glavi mota sasvim nešto deseto,nešto što možda uopće nema veze sa sadašnjim dijalogom,vjerojatno nema ama baš nikakve veze sa ničim.
Bitno je samo ono što se mota po glavi za što se misli da je,a u biti ne predstavlja ni trunku onoga što zaista jest.
I dok se trudimo naći zajednički jezik, a znamo i sami da uopće se uopće nije potrebno,jer u tome i je problem,treba se samo prepustiti,riječi dolaze same,jer dok mi razmišljamo o tome što ćemo pitati,što ćemo reći,što ćemo odgovoriti,gubi se svaki smisao samog dijaloga,i to više sliči na neki možda forsirani dijalog?!?
Možda, a možda i ne.
Trebalo bi to riješiti dok se može riješiti!?!
Jer dok i sami ne raščistimo neke nedoumice u vezi stvari koje nas muče,nećemo nikada doći do jednostavnog prepuštanja uživanju,kako psihičkom tako intelektualnom,pa i tjelesnom.
Pitanje je alfa i omega samoga znanja , pa zar nije?.....prekini srat.....
Pitanje – odgovor – znanje ?!?
Da li je toliko teško ukazati na ono što nam nije jasno,ono u vezi čega imamo toliko nedoumica i toliko nerazjašnjenih fragmenata,koje jednostavno treba spojiti u cjelinu onako kakvo je samo po sebi (bez dodataka),ništa drugo.
Ne,bolje se plašiti samoga pitanja,ostati u neznanju (ne mislim onom intelektualnom),nekom,ne znam,emocionalno-socijalnom neznanju,
a zapravo je toliko jednostavno :
Tko? Što? Zašto? Jeli to uopće bitno?
Jer tko sam ja da uđem u nečiju glavu i ispravljam stvari koje su već zacrtane,već zabilježene u moždanim stanicama,jer kada si jednom nešto utrpamo u te stanice,nešto za što smo sigurni da je (a u biti nije ni blizu onoga što jest),teško je to ''izbrisati''.
Kako to ispraviti?
Kako probati zamijeniti već uneseno novim?
Nikako,ako druga strana nema nimalo volje za pitanjem,za ukazivanjem na ono što nije jasno,jer opet,već se ima slika u glavi o određenoj materiji,pa zašto bi je uopće prepravljali?!?
Gluposti,meni nerazumne gluposti koje nemaju smisla.
Što je onda bitno kod nas samih?
Je li znanje prioritet ili nužno zlo?
Ako je nedoumica,nedorečenost nas samih ono čemu težimo,onda je to žalosno,ali ne žalosno sada toliko da ne znam što,nego žalosno za pojedinca koji teži tako čemu,prvenstveno za njega samoga!
Lijek naravno postoji,kao i za sve,samo je na nama samima da ga djelotvorno upotrijebimo?
Koji je to lijek?
Odakle dolazi?
Da li se može ''nabaviti''?
Nema koji,nema odakle,nema da li se može,on je u nama samima,e sada je pitanje koliko smo spremni otvoriti unutarnji dijalog i otkriti ma o kojem k****u se tu uopće radi?
Što ja to sebi brijem u glavi?Jeli to ima ikakvoga smisla?da li ima veze sa zdravim razumom(da baš)?
Da li se ovo što čitam odnosi na mene ?
Što on želi s time reći?
Upravo je u tome problem!
U nadi da će odgovor biti nađen,prepuštamo se potrazi...
Post je objavljen 03.04.2005. u 17:02 sati.