Blaženo jutro koje padaš
U svijetlom slapu u tu sobu
Već nema rane da mi zadaš
Počivam mrtav u svom grobu
Možda ćeš ipak da potpiriš
Pepelom iskru zapretanu
Jer evo, trome grudi širiš
Čeznićem suncu, jorgovanu.
Dijeliš mi neke tihe slasti
Kad o tvom zaru vidim knjige
Na polici – i cijeli tmasti
Vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak nešto fali
U ovoj uzi bez raspeća,
Na dragoj usni osmijeh mali,
U čaši vode kita cvijeća.
Blaženo jutro koje padaš
Sa snopom svjetla u tu sobu,
Već nema smrti da mi zadaš,
No vrati ljubav ovom Jobu.
(T.Ujević)
Post je objavljen 03.04.2005. u 19:08 sati.