U kampu Fancuske reprezentacije Prosinečki razgovarao sa Thuram i dobio svečano obećanje da nas Francuska momčad neće uništiti... Sad smo sigurni :)))
Već sam dolazak pred zgradu francuskog kampa, dvadesetak kilometara udaljenog od Porta, odaje o kakvoj se nogometnoj velesili radi. Pred ogradom navijači, na ulazu vrlo smireni redari. Nema pretresanja, zamršenije je ući u glavni press centar nego u kamp tricolora.
Novinara je bilo mnogo, ipak je to bio veliki dan. Noć prije Francuska je spektakularno pobijedila Englesku, osjećaju se pozitivne vibracije, cijeloj je Francuskoj, izgleda, samopouzdanje naraslo do neslućenih visina. Usredotočeni su na svoje junake, koliko god mi dobro došlo malo anonimnosti, ipak sam se iznenadio da mi nitko nije prišao. Ne zato što bih ja to htio, već zato što sam u ovih nekoliko dana u Portugalu dao više intervjua nego u zadnjih nekoliko godina.
Sobe za razgovor s igračima sjajno su organizirane. U prvoj pričaju s televizijskim novinarima, u drugoj s radijskim i onda odlaze u najveću i najnapučeniju, za novinare pisanih medija. U svakom kutu stolac rezerviran za po jednog igrača, oko njega izvjestitelji. I to traje i traje. Sad tek vidim koliko je našim igračima dobro s hrvatskim novinarima. Pet, deset minuta i to je to. A ovi ne prestaju ni nakon sat vremena. Ali, moram priznati da mi je teško stajati ovako sa strane i čekati izjavu po izjavu. Ne bih mogao dugo biti novinar, i stvarno mojim sadašnjim kolegama nije bilo lako kad su tako strpljivo čučali dok sam ja odgovarao na pitanja. Dacourt, Pires i Barthez, svaki, dakle, u svom kutu, ponašaju se vrlo profesionalno, novinara je sve više i više.
A onda, svi kao navođeni trče prema izlazu iz sobe, svi padaju u drugi plan. Jer, dolazi Zizou. Samo on ima pravo održati presicu u velikoj dvorani, za sve medije istodobno, samo on ima pravo na dvojicu tjelohranitelja. Možete misliti, ionako je uvjerljivo najpopularniji francuski igrač, a pogotovu nakon ona dva pogotka Englezima.
No, ne zanima me baš Zidane, ionako su ga prepune novine, više-manje o njemu znamo sve. U jednom od kuteva uočio sam Liliana Thurama, taj me momak posebno opčinjava. Sjajan je igrač, a koliko čujem i odličan čovjek. Želim fotografiju s njim, i to za kućnu arhivu. Stvarno ga cijenim. Evo, gleda u mene i ne prepoznaje me. To je tako, kad si na terenu, uopće ne prepoznaješ protivnika, samo paziš da ne pogriješiš i želiš da što prije završi. Moram ga pitati za fotku.
- Kako ne, može! Pa, Robert, to si ti. Uh, kakvo iznenađenje, ne mogu vjerovati - Thuram me srdačno primio, jasno, fotografiranje nije bilo upitno.
- Što ti ovdje radiš? Ljudi, ovo je čovjek od kojega sam naučio dribling - hvalio me i pantomimom nogu pokazivao ostalima što zna.
Bilo mi je malo neugodno, moram priznati.
- Nemojte nas samo razbiti u četvrtak - zamolio sam Thurama.
- Nećemo, obećavam, igrat ćemo polako i nećemo vas uništiti - odgovorio mi je, kazavši da je siguran da Hrvatska neće igrati zatvoreno poput Engleske, jer to nije njezina filozofija igre...
Večernji List
Post je objavljen 16.06.2004. u 08:24 sati.