Lordan Zafranović
Ne daju mi da se vratim
Lordan Zafranović, filmski režiser i scenarist, autor pedesetak filmova, u Hrvatskoj je najviše napadan i sotoniziran zbog igranih filmova „Okupacija u 26 slika“ i „Pad Italije“, te dugometražnih dokumentarnih filmova „Krv i pepeo Jasenovca“ i „Zalazak stoljeća - testament“. Zbog tih filmova u hrvatskoj je u javnosti godinama napadan kao loš Hrvat, pa i „izdajnik“ koji je „opsednut“ ustašama i njihovim zločinima.
Njegovi filmovi se još uvek drže u bunkeru. Ne pozivaju ga na filmske festivale u Hrvatskoj, osim na Motovunski (Rajka Grlića), niti prolazi na konkursima za snimanje novih filmova u Hrvatskoj. Nedavno je prvi put pozvan (kao gost) na jedan filmski festival, na Reviju amaterskog (alternativnog) filma u Zagrebu, na kojoj je prikazan i njegov dokumentarni film „Šangaj“, snimljen za Televiziju Srbije. Lordanov kratki boravak u Zagrebu iskoristili smo za razgovor za „Blic“.
Vlasti se u Hrvatskoj menjaju, a vi već četrnaest godina nikako da se vratite.
- Ne daju mi da se vratim. Mislio sam se vratiti, predlagao sam i nekoliko zanimljivih scenarija, ali su svi na fondu (u Ministarstvu kulture) odbijeni. Predsjednik Mesić mi je pokušao pomoći, za vrijeme posjete Pragu pozvao me da se vratim. Odgovorio sam mu da ću se vratiti samo ako mogu nastaviti raditi svoj posao profesionalno, a ne da šetam po Trgu bana Jelačića i lovim za rukave nekoga tko će mi eventualno dati nešto da radim. No, očigledno je moje ime za vrijeme Tuđmanove vladavine toliko sotonizirano da sam za mnoge ja postao đavo rata, a Slobodan Praljak i neki drugi „domoljubi“ i „vitezovi“ anđeli. Propagandističko je huškanje učinilo svoje, tako da se čak i danas neki obični ljudi plaše sa mnom razgovarati.
Znači li to da ćete odustati od povratka?
- Unatoč svemu, neću, jer nemam alternativu. Živim u Pragu i pokušavam se vezati za područja bivše Jugoslavije. Za Televiziju Srbije napravio sam seriju filmova o Kini. Surađivao sam i sa Novim Sadom, nešto pokušavam i sa Sarajevom i Ljubljanom, jer su sve moje teme o kojima pišem i koje bih snimao vezane za naše podneblje. Hrvatskoj televiziji sam ponudio sjajan scenarij (koji je napisao Borislav Vujčić) o Splitu između dva svjetska rata, komediju sa specifičnim mediteranskim humorom, poput Smojinog „Malog mista“, ili na tragu Felinijevog „Amarkorda“, no od HTV-a još nisam dobio nikakav odgovor.
Ipak ste nedavno, nakon četrnaest godina, prvi put nastupili na HTV-u.
- To je i za mene bio događaj (smeh). Ipak je, unatoč ogromnim otporima, učinjen neki pomak. Zahvalan sam Aleksandru Stankoviću što je imao petlje da me pozove. I odmah, naravno, dobio kritike, kako sam se, zaboga, mogao pojaviti na svetoj nacionalnoj televiziji, kao da je ona njihova prćija. A ja sam godinama za tu televiziju radio i projicirao na njoj svoje filmove, i igrane i dokumentarne.
Voditelj i njegovi gosti u studiju posebno su insistirali na vašem bavljenju temom ustaštva.
- Pa ta sjena ustaštva i danas smeta Evropi. Ova priča sa Gotovinom samo je vrh ledenog brijega. Problem je u tome što je ostalo mnogo toga zamumuljenog iz prošlosti, a navaljuju i nove slične stvari. I to vidi Evropa koja počiva na temeljima antifašizma. Ona očekuje od Hrvatske da se konačno oslobodi užasa fašizma i iskreno počne živjeti sa antifašizmom. Ne može se uskočiti u Evropu sa fašističkim parolama i nekim akcijama u tom duhu, pumpanjem mržnje, a i proglašavanjem nacionalnim izdajnicima onih koji su nastojali rasvijetliti neke stvari iz prošlosti. Ne mogu se progoniti ljudi koji se osjećaju antifašistima i koji upozoravaju na fašizam u vlastitoj sredini. Ja sam u svojim filmovima, prikazujući istinu, nastojao da se očistimo od toga zla, da izađemo iz sjene ustaštva kako ona ne bi padala na sve nas i kako bismo čista srca mogli kazati: Gospodo, to više nije naš problem.
Čime se trenutno bavite?
- Sa jednim američkim producentom radim zanimljiv film vezan za Makedoniju, koji ima reflekse Drugog svjetskog rata. Jedan bi se dio filma snimao u Makedoniji, a drugi u Crnoj Gori.
Sa istim sam producentom prije dvije godine započeo pripreme za snimanje jednog velikog dokumentarnog filma o Titu. Pošto i De Niro namjerava da snimi igrani film o Titu, i njemu je potrebna ogromna dokumentacija, pa bismo i mi, jedna mala ekipa, od te dokumentacije, koju sada prikupljamo i istražujemo, napravili dokumentarni film bibisijevskog tipa. Nadam se da ću ga realizirati.
Imate bolje mišljenje o Sanaderu nego o Račanu. Da li bi vas iznenadilo da vam sadašnja hadezeovska vlast omogući snimanje filma u Hrvatskoj?
- Moram reći da se novi, umiveni HDZ ponaša prema meni pristojnije nego tobožnji moji ljevičari, SDP i Račan, prije njih. Ne samo da Račan nije ništa napravio kada je došao na vlast 2000. godine, nego nas je sve dodatno rastjerao. Valjda prvi put u povijesti strana koja je pobijedila na izborima nije (kao što je to na primjer učinio Havel u Češkoj) vratila svoje disidente, nego ih je, obrnuto, odbacila kao kužne svjedoke dijela vlastite prošlosti. Sanader, barem deklarativno, čini neke poteze sa kojima se i ja mogu složiti, koji su daleko od onih iz Tuđmanove vladavine, pa je i situacija bolja nego je bila u ono vrijeme. No, ipak bi me iznenadilo kada bi mi HDZ omogućio snimanje filma u Hrvatskoj.
Mira Šuvar
Post je objavljen 02.04.2005. u 11:43 sati.