"Guši me. Bože, kako mrzim proljetna jutra, pticopjevno nadobudna..."
Gleda u strop i ne spušta pogled. Tu su i fleke od vlage, a bome ni lijeva strana kreveta nije išta punija nego kad je išao leći. Zid mu je i dalje blizu leđa, ali nešto ga bode, tvrdo je i neudobno pod rebrima. Pročeprkao je rukom i shvatio da je zaspao na CD playeru. Lijeno ga je gurnuo prema mjestu do sebe, a na podu se zlobno smiješila hrpa punjača - jer živjeti bežično značilo je imati brdo feritnih jezgri koje su punile njegove omiljene gadgete.
kad veliš da je mrtvo i pokopano, znam da si u krivu; reži i sjeci. najoštriji nož. neće umrijeti. čaša s otrovom, ispih je. neće umrijeti.
Svakodnevni fluid poteći će svojim normalnim tijekom. Kao i u svakom prošlom reklamnom letku, diletanstki dizajniranom i s nemuštim komentarima, njegova je svakodnevica, kojoj je hitno trebalo par dubinskih operacija i barem jedan pošten narkotik da je preživi neoštećen, curila iz oljuštene životne slavine. Jutarnji je ustanak brzo završio, radikalna je opozicija njegovim svakodnevnim planovima bila u nekom drugom svijetu i krevetu, i krenuo je u novo odmjeravanje sa zakonima čovječjim koje nije držao svojim. To što je sam imao zajamčeno bežično postojanje u svijetu, i službeno mu nije trebao ni jedan vlasiti punjač, nije pomagalo. Službene su verzije najgore; sve se zbiva ispod te nacifrane površine i ne ide u tisak.
riječi su bez težine ovdje na zemlji jer su slobodne
Ponovno doma nakon posla, u istom malom stanu koji ni njegov povremeno prenapuhani ego nije mogao ispuniti u cijelosti, prihvatio se večernjih dužnosti. Redom Knorr, Pur Universal, Ariel pa Aquafresh i Sony. Parkiran pred dalekovidnicom mu najdražom, opazio je da mu, ponovno, fali ono žensko tijelo koje je znalo ispuniti tkaninu namještaja i pojesti odsjaj s televizora toliko bolje od njega samoga. Boje su se igrale, titlovi izmjenjivali, film posuđen iz videoteke curio, a njegova je glava bila uz stvorenje koje mu je punilo misli. Yes.. definitivno je mrzio ovakvo proljeće. Proljeće se smiješilo iz izloga, prštalo iz fontana koje su probijale gradsko sivilo... a kraljice njegovog kamenog doba nigdje, pa ni na vidiku. Obzor, okraden za rub koji je ponekad vidio, djelovao je jadno. Ili je takav bio samo on, neperciptivan na samom svom rubu? Nitko mu nije zamjerao, propagandni osmijeh s njegovog lica očito je dobro poravnao stvari za one oko njega. Ili je svatko imao neko samo svoje malo more užasa? I živio u nekom prenapučenoj grafici s jednakim egzistencijalnim horror vacui?
ne dođoh, nikada ne dođoh..
Probudio se s licem zgrčenim i ovlaženim slinovitim iscjetkom. Loš san bio je uvod u novo, praznjikavo jutro. Jutro sam sa sobom. Odlučniji nego ranije, znao je da će limunika današnjeg dana stradati pod novopristiglim valom uzbibale očajničke energije; ovo više nije bila potreba za redizajnom života, ovo je bila borba za veće apstrakcije. Ona neće doći. "Što drugo do li da postanem kraljica svoga kamenog doba", rekao je, zadovoljno se gledajući u uglađenom komadu stakla, s osmijehom natkrivenim tmastim oblakom duhanskog dima. Ovo hladno nigdje ima umrijeti danas. Ipak, možda su pernjati Luciferi ipak u pravu..
Post je objavljen 01.04.2005. u 14:40 sati.