Nekad davno dok sam boravila u Engleskoj mučio me naziv Georgia. Naime ja nisam znala da na Kakvkazu ima išta drugo osim Gruzije a nikakve Georgie. I shvatila sam da jednostavno moram svoje znanje zemljopisa malo internacionalizirati. Isto kao i Hrvatska i Croatia. Naziv baš nemaju puno zajedničkog. I zašto je Latvija Letonija nije mi jasno već dva sata. Pokušala sam se sjetiti svih baltičkih zemalja, Litva, Latvija i Estonija. Gdje je LEtonija. I čemu tolika jezična zbrka. Iskreno jako me zanima zašto mi Beč zovem Beč a ne Wien.
Inače ovo prvenstvo me oduševljava. Sad mi je jasno zašto sam nekad obožavala sport. Uzbuđenja ko u priči. U srednjoj školi glavna preokupacija mi je bila kako do godišnje karte za Cibonu i kartanje u ćošku. Eh koje su to tekme bile. Dom sportova se rušio, a Dražen. Pravi Mozart. A danas. Umjesto gromoglasnog navijanja čovjek dobiva svijeće i muzej. A to nije bilo tak davno. A ja se kao žalim što ne idem na rendese. Eh ja još imam sve šanse u životu, a on iako je bio i poznat i slavan u ovom životu više nema nikakve. Kao ni jedan Mirko. Umro u tridesetrećoj godini. Kojem se ulog u stambenoj štedionici pretvorio u grobno mjesto. A toliko toga je želio.
Danas mi se bivši pokušao približiti putem sms. Kao jel mogu dati tvoj broj pajdi. Ovaj je pak umirovljen u 33. Invalid od 20%, koji se časno borio u Domovinskom ratu po sili zakona mora u mirovinu. Mislim da malo pretjerujemo s tim mirovinama. Cijela moja generacija muškaraca je ili već na groblju ili već u mirovini. Toliko o izgubljenim generacijama.
Post je objavljen 15.06.2004. u 20:06 sati.