Pregled posta

Istinita svjedočanstva: Danas sam kuhala

"Moje ime je Annie, imam 30 godina i ne znam kuhati.", iz dvorane se prolomi glasan aplauz i svi uzviknu u jedan glas "Bok, Annie!". Moja tjedna prehrana podijeljena je u tri faze: idem van na ručak, idem kod staraca na ručak, ne ručam. To je konstanta, a ima i različitih drugih varijacija da Netko dođe pa kuha kod mene ili ja odem kod Nekoga na klopu. Kad idem van na ručak idem s mojom standardnom ekipom, nas troje i eventualno leteći ljudi sa strane, koje sretnem(o) usput. Volim jesti vani. Izbor klope ovisi o našem raspoloženju, vremenu vani i vremenu na satu. Nekad jedemo nešto fino, nekad idemo na mesinu, ribu, nekad na pizze, salate, tijesto kako kad. Kod staraca na ručak odem u pravilu vikendom i tu i tamo preko tjedna s obzirom da su blizu mog posla. A ima dana kad mi se uopće ne jede (čitam sad ovaj tekst i na sekundu mi se "jede" pretvorio u "jebe" i gledam wtf?!).

Nevidljiva
No, da, što sam htjela reći.. vratimo se naslovu.. staraca mi nema tri dana, dakle nema klope kod njih. Danas pozovem svoje vjerne lunch prijatelje, jedan je na drugom kraju grada, drugi se ne može izvući s posla. Ma, mislim si ja idem nešto skuhati pa nisam, pobogu, retard (na ovu ću se misao još vratiti kasnije u tekstu). I odem fino na povratku kući na jednu lokalnu tržnicu! Jupi! Šećem ja šećem tako da bi neko neiskusno oko reklo "gle, male, kako samo pažljivo promatra, probirljivica jedna, kako suvereno vlada štandovima". A ja? Neviđeni pritisak, zuji mi u ušima, krvi navrla u mozak, nervoza raste iz minute u minutu i stalno očekujem nekakav nalet inspiracije kao "tooo! to bih mogla kuhati!" nakon čega će uslijediti bjesomučno i histerično kupovanje povrća, voća, mesa, kitica cvijeća.. S takvim košmarom u glavi napravila sam par krugova. Ono što me prvo zabrinulo je da mi nitko nije nudio da kupim išta na njihovom personalnom štandu. Mislim, to je tako jadno i potcjenjivački. Ta misao me presjekla i rekla sam sama sebi "e sad ćete me zapamtiti". Okrenula se i demonstrativno otišla.

U daljini sam ugledala ribarnicu i odlučila kupiti ribu, "hm, mogla bih kupiti ribicu al onu napol gotovu, fino izrezanu (jel glagol "panirati" u pitanju?), neke krumpiriće sa strane, malo nekog umaka prelijem preko ribice, mmmm". Kako sam se približavala ribarnici tako sam sve više i više usporavala korak.. "riba.. miomirisi.. guljenje krumpira.. ja ne znam napraviti umak.. miomirisi.." i u posljednjem trenutku zaustavila sam se ispred samog ulaza u ribarnicu. Huh! Malo je falilo!

Žigosana
Vratila sam se u auto i grozničavo razmišljala, što dalje!? Uuuh! Mogla sam se uvijek vratiti onom što uredno jedem za doručak - pahuljice!! Inače bi mi takva misao natjerala blagi osmjeh na lica i lagano treptanje leptirića u predjelu želuca. No, ne i danas. Neki mi vrag nije dao mira, morala sam nešto kuhati!! Auto je već krenuo, vozila sam se prema kući, posljednji spas bila mi je trgovina u susjedstvu. I odjednom, onak spržena sparinom pomislih bilo bi fino neku salatu, salatu.. da.. recimo.. nešto hladno, fino.. salatu.. i klikne mi u glavi nešto što nisam godinama jela, a super je za napraviti - salata s tunom, sjećam se savjeta "ma, potrpaš sve šta imaš u fridžu i bude super"! Jupiiii! Budući da je meni frižider opremljen samo i jedino za doručak, odem sva bitna, onak.. kaubojski s noge na nogu, bollleee meneee.. u moju kvartovsku trgovinu.

Pokupovala ja sve što mi treba i stojim u redu na blagajni. A u korpi sljedeće: konzerva tune (2), konzerva krupnog bijelog graha (1), konzerva kukuruza sitnog zrna (1), konzerva zelenog graška (1), tijesto šarafi (1), začin peršun (1). I kako se približavao moj red na blagajni tako me sve više oblijevao znoj - "zar ta nema čak ni tijesta kod kuće?!", "zar ta ima nekog veterana Domovinskog rata na ručku?", "konzerve otvara ruke joj krvave".. Gledam voajerski u susjedne korpe sve neka zdrava klopa, bez kolesterola, bez pesticida, svježe, s-t-r-a-š-n-o! Ali glavna kazna tek treba doći.. teta blagajnica! Pipp, pippp, piippp, pppip.. vrti ona te konzerve da nađe bar code.. "Vrećicu molim!" u zadnjem trenutku izustim.. ona vadi ispod pulta one najgore moguće tanjušne vrećice.. ajoj trpam te svoje konzerve, skužim puknut će.. noćna mora se nastavlja.. "Još jednu molim".. drhti mi glas, a ton max ulizivački! Sljedeću sekundu skužim vrećice su PROZIRNE! Očekivala sam neki prijezirni pogled sredovječne ženice na blagajni, a dogodilo se još strašnije - nije me se udostojila ni pogledati! Uostalom, kome bi bila zanimljiva osoba koja se minutu i pol razmišljala hoće li kupiti crveni grah, bijeli grah krupno zrno ili šareni grah normalno zrno.

Odjednom čujem hladno-ignorantski "36kuna40lipamolim", ajoj! Došlo mi je da zaridam, da joj se bacim oko vrata tamo preko onog pulta, da joj se izjadam! Da joj ispričam sve metropole u kojima sam bila i sve nacionalne kuhinje koje sam isprobala, da joj objasnim zašto me život mazio da nisam morala kuhati, da joj izdiktiram imena i adrese svih mojih ljubavi koje su sve odreda super kuhari, da pričeka dva dana da joj dovedem mamu da joj ispriča kakve sve super stvari ona pravi nama za ručak i da joj mama pokaže svoje kuharice koje pravi već godinama! Došlo mi je da joj nabrojim kako: ne pušim, ne pijem kavu, alkohol, čak i gazirano rijetko pijem! Ali ne.. samo sam pognute glave napustila krug trgovine.. zauvijek žigosana!

Dovezem se na parking ispred svoje zgrade, uzimam vrećice i izlazim vanka.. i odjednom, ugledam ono na što definitivno nisam računala, moje klasne neprijatelje - domaćice i/ili penzionerke poredane kao u špaliru ispred mog ulaza. Čekaju me. Još ni neregistriraju da im stiže današnji glavni plijen (tj. ja s konzervama). Ubrzala sam korak, mozak mi je opet grozničavo radio. Dobardandobardan. Ni jedna me u oči ne gleda. Sve gledaju vrećice. Šaptom sam pala!

Poluluda
Ušla sam u stan, sad već dobrano raspižđena činjenicom da "valjda svi misle da se od toga ne može napravit dobar ručak!?". Odmah sam se bacila na kuhanje, tj. skuhala sam tijesto. Zatim sam uzela veliku zdjelu. Naime, moram vam reći da sam, iskompleksirana činjenicom da ne kuham, bogata raznim drugim kulinarskim dodacima tipa hrpa različitog bešteka, otkačenih zdjela, nekih super turbo šerpi, posuda neobičnog oblika, tanjura i tanjurića u svim bojama i kompletima. O knjigama kuharicama da ne govorim, imam ih sigurno 20-30 (da se sad ne ustajem provjeriti). Dakle, imam volje (vratit ću se još na ovu misao). Uzela sam otvarač za konzerve i otvorila konzerve. Iskreno, slika nije bila lijepa, čak štoviše dirnule su me te smjese koje su me čekale u konzervama. No, kako vidite da ja ne odustajem lako i da sam borac, odlučila sam ići dalje! Prvo sam istresla sadržaj dviju konzerva s tunom. Nakon toga sam uzela i istresla konzervu s grahom, ali do pola jer je grah bio fakat velik, malne ga prepolovit pa tek onda jesti. Zatim je na red došao cijeli kukuruz, eto on nije loše izgledao, pa grašak. Vrhnje sam već imala u frižideru i to sam suknula unutra. Moja depresija se polako počela pretvarati u strah. Izgledalo je strašno. No, dobro, procijedim ja to tijesto i snažnim pokretom desne ruke bacim ga u zdjelu, očekujući nekakav drastični kulinarski preokret. Promiješam. Namještam stol za ručak. Sjedam, grabim i jedem. Ajme. Boli. To nije bilo tijesto s tunom, to je bilo tijesto s kukuruzom i još nekim drugim manje važnim sitnicama. Oblikom je bez sumnje dominirao grah kojeg je trebalo sažvakati. Uzela sam još griz-dva i odustala. To nije bilo za jesti. Baš me to rastužilo. Što bi Jordan rekla

Gladna
Ja zaista imam volje i volim kuhati, ali jebi ga - nemam iskustva i ne znam, a nemam ni motiva. Ja tu nisam kriva, takav mi je jednostavno bio splet okolnosti. I ako nisam glupa za druge stvari, valjda nisam retard za kuhanje. I ako su druge nevješte ženice mogle naučit super kuhati, valjda ću moći i ja! Jednog dana. Jel tak? Do onda, eksperimente ću ostavit za neke druge aspekte života.

Aj sad, idem nešto naručit, gladna sam..


Post je objavljen 15.06.2004. u 17:01 sati.