1990 godine, dok sam studirao, usnio sam ovakav san.
Na zemlji su se odjednom pojavili nasi dvojnici. Svih ljudi, po jos jedan od svakog. Ali ne bilo kakvi. Da su to nasi dvojnici sam ja u snu "znao", no izgledali su zapravo kao iz Svarcenegerovih filmova - misicavi komandosi sa nekim jako gadnim i jako velikim automatskim puskama i redenicima preko ramena. Ljuti ubice sa smajserima u rukama, koji su odjednom poceli ubijati sve oko sebe. Na cijeloj planeti je izbila panika i pokolj.
Ja i moja ekipa smo na neku foru dosli do nekog svemirskog broda i s njim brzo zbrisali u svemir. Nasli smo neku planetu, izasli iz broda, i bila je divna - priroda buja, zivi raj. Bili smo sretni em sto smo umakli em sto je ovdje tako super. No nakon nekog vremena vidimo na nebu kako se spusta jos jedan svemirski brod. Iz njega, kad se spustio, ne lezi vraze, ispadaju ovi dvojnici-Svarcenegeri i pucaju iste sekunde. Mi na to udri u bijeg, trceci kroz neke ulice, u gradu koji se, kako to u snovima vec biva, odjednom tu stvorio.
U jednoj ulici trceci skrenemo desno u haustor, i uletimo u kvadratno dvoriste, okruzeno kucama. Desnu stranu dvorista zatvarao je veliki bijeli zid, sa samo jednim vratima u sredini, ali ne na zemlji, nego na visini prvog kata. Do vrata su zdesna vodile uske stepenice, zahrdjalih celicnih stranica a drvenih pragova, poput ljestava, priljubljene uz zid. Brzo smo se uspeli uz stepenice do vrata. Jos se cak sjecam kako mi se pretposljednja stepenica polomila pod nogama i propao sam izmedju celicnih stranica; no u zadnji cas sam se uhvatio za stranice, i viseci tako na par metara visine pomislio "sva sreca da ovo nije san, sad bih bio u nevolji!" - posto (sam se sjecao da) znam sanjati frke s visinom i padanjem, a u zivotu se inace ne bojim visine - i samo sam skocio, i uletio u prostoriju s ostalima. Uvijek mi je bilo simpaticno kako sam se u snu iz situacije koja mi je inace u snu frka, izvukao "shvativsi" da to nije san te da razloga za brigu znaci nema. Mislim da sam prvobitno zato i zapamtio taj san.
Tu smo se skutrili iza vrata, pssst pssst pssst, i kroz pukotinu u vratima virili van u dvoriste. Vidjeli smo jednog-dva od onih tipova kako su usli kroz haustor u dvoriste, gledali okolo neko vrijeme trazeci ista sto se mice, no na srecu nisu se penjali uz stepenice i otisli su.
Tako smo se mi u snu spasili. I tu je snu bio kraj, bar koliko ga se sjecam.