Evo stiglo, neumitno, kao i dvije vesele vjeverice koje se igraju ispod mog prozora,usput kradu kruh namijenjen pticama..
je da, sve je procvjetalo i sve buja..a u meni malo žalosti, malo tuge, praznina.
Ja bi se opet zaljubila..ali zar opet ponavljati, ponovno i iznova još jednu grešku..pa si dozvoliti novu bol i razočaranje? Žalim, ne mogu proljeće provesti ne zaljubljena..ali u koga? da li se to može birati..
gledam ga..još mi se sviđa, još uvijek mi je privlačan..još uvijek ga volim..ali neću..mislim da neću,više..ovo proljeće ne..
Znam da je za sve krivo očekivanje..filozofsko pitanje..ako nemaš očekivanja nema ni razočarenja..ali ja zaljubljenost, ljubav ne mogu drugačije živjeti već sa očekivanjima...eto slaba sam..
Jer kad sam zaljubljena onda sam mazna i želim osjećaje, riječi, srast sve želim podijeliti..a kao da pravog odgovora nema..ma kojeg pravog..gotovo nikakvog..ja sam strasna osoba..i ništa mi ne prolazi samo tako..sve doživljavam burno, Ok
i dramim, i veselim se i plačem i smijem se i sve to na glas i svi vide i svi znaju..i sad tobož on je cool tip..ali meni to više ne izgleda kao mir, već kao nezainteresiranost..i vremenom nalazim sve više tih nezainteresiranosti..i kad prekapam po prošlosti uvijek je bilo tako...
Ma ne volim spike tipa: navika, ništa čudnoga, pa nije to više kao nekad.. kad? a zašto ne opet i opet i sad?
ma nemoj...kako meni je..uvijek iznova, svake godine..ponovno..
I sad da krenem u drugom smjeru? u kojem?
Stara ljubav koja je još uvijek slobodna i zainteresirana...da je bila čemu održala bi se..znam, ali pošto se ne događa ništa povoljnije da ipak obratim pažnju na nju?
a jedno od rijetkih pravila koje poštujem je : Nikad se ne vračaj na mjesto zločina!..
a evo sve sam bliža da upravo prekršim jedno od pravila..
Znam da je samo zamjena, znam da nije pošteno, znam da nije kulturno, ni civilizirano, ni fer, ni...
Da li se zaljubljujem u ljubav samu?
Već sam sve iskombinirala, ali nikako da izvedem onaj odlučujući potez koji vodi, tamo di treba..još sam u dvojbi, još oklijevam..i ljuta sam na sebe, i razočarana i tužna zbog njega, jer to je tako jadno, a tako teško..
Zar zaista ljubav mora boljeti..i tko je to rekao i uveo to pravilo..
Zašto ja ne bih bila jedna od sretnih koje eto imaju zadovoljstvo, sreću, bez razočarenja i patnje?
Svakodnevica je sve što nam preostaje, ali ne mislim da je loša..ali ovako kad smo sve više na različitim polovima, prilično je ubitačna..
I gledam se u ogledalo i nalazim tugu i bore žalosti..
Nazvati ili ne nazvati, otići na sudbonosnu kavu ili ne..Pomoći sebi da se opet osjetim živom, sretnom ,veselom, željenom..
Vježbati ego, zbildati samopouzdanje, pa kud puklo da puklo?
A čim toliko razmišljam ni to nije to..
A što onda..što nakon toga..pitanja, pitanja, misterije..
Post je objavljen 31.03.2005. u 01:02 sati.