Danas popodne je padala kiša, vrlo kratko al ipak dovoljno dugo da mi podari malo inspiracije da napišen vamo štagod...
Neki vole kišu jer im natapa polja, neki je pak nevole jer ih preplavljuje. Neki vole kišu jer im prekida sušu, neki je ne vole jer im donosi vlagu. Neki vole kišu jer im je Sunce dopizdilo, a neki je ne vole jer im donosi tmurne oblake. I tako dalje...
A ja je volim bezuvjetno...volim njezin zvuk, njen miris, njen osjećaj na koži...
Volim kad sivi oblaci prekriju turoban dan a lagani zvuci kiše mi smire misli i olakšaju san. Ali ono što ja volim kod kiše mnogi ljudi nikada ne osjete, jer nikad ne mare; previše zaokupljeni predrasudama i krivim doživljajima.
Volim otvoriti vrata dok pada, i "pričati" sa njom...Tek šta počmen otvarati vrata osjetim njen dah koji hitro juri prema meni sa željom da mi ispripovijedi sve tajne oblaka. A onda kada širom otvorim vrata osjetim svu njenu puninu, osjetim nešto što ja nazivam kišni poljubac. To je kao neki znak dobrodošlice, prijateljski poljubac kojim me pozdravi svaki put kad se sretnemo. Zaklopim oči, sve se unesem u njega a trnci mi prođu čitavim tijelom.
Ona je jedina kojoj potpuno otvorim i vrata mene same - izbacim sve dobro i loše. Njene kapi isperu masku koju svakodnevno nosim i ne dopušta da se pretvaram... Pozorno hvata svaku moju misao i pamti...služi kao eliksir kad san tužna, ljuta il bezvezna jer je samo jedan duboki udisaj i izdisaj dovoljan da sve brige izađu i ostanu zarobljene unutar bezbrojnih kapi.
Najveći razlog zašto je volim je u kišnom poljupcu i mogućnosti da ja poljubim koga god želim gdje god bio. Jednostavno dahnem u nju, a taj dah zadržan u oblacima putuje zajedno s njom do osobe kojoj je poljubac namjenjen, a zatim se spušta u obliku kapi ili vjetra i tako prenese svaki djelić mene...
Volim kišu svaki put kad dolazi jer znam da je tu jednim dijelom zbog mene. A volim i kad odlazi jer znam da ide samo da bi se mogla vratiti...
Post je objavljen 30.03.2005. u 22:57 sati.