danas mi se javila prijateljica s kojom se nisam dugo dugo čula ni vidjela.
bilo je tako lijepo vidjeti ponovo njezin rukopis. naime nas dvije se oduvjek dopisujemo pravim pismima.
tako smo se i upoznale, pismima. dopisivale smo se 4 godine prije nego smo se prvi put vidjele.
iz različitih smo dijelova Hrvatske i uspjelo nam je vidjeti se tek kad smo obje došle u Zagreb.
od onda je puno vremena prošlo, a kako smo obje bile u Zagrebu na faxu, prestale smo si pisati jer smo mislile da ćemo se sad viđati.
nismo. u dvije godine vidjele smo se svega par puta. pisale smo si porukice samo za čestitati rođendan i dogovor kad ćemo se naći.
između zadnja dva puta kad smo se čule sms-om prošlo je 5 mjeseci.
puno se stvari događalo, a mi ih nismo dijelile kao nekad. bile smo bliskije kad smo živjele daleko, nego kad smo živjele u istom gradu.
ona je ove jeseni diplomirala i nije više u Zagrebu. vratila se doma. opet smo daleko.
ja za to ne bih ni znala da joj se nisam javila za rođendan.
mislila sam da se ljuti na mene pa se ne javlja. ona je mislila da me razočarala kad smo se vidjele. vrijeme je prolazilo.
danas sam dobila njeno pismo. tako je lijepo dobiti dobro staro pismo, u vrijeme kad se sve rješava mobitelom i internetom.
nitko mi više ne piše pisma osim nje. ja više ne pišem pisma, osim njoj. to je nešto samo naše.
danas sam sretna.
Post je objavljen 30.03.2005. u 12:55 sati.