Vidio ju je s leđa i odmah je prepoznao. Hodao je brže sve dok je nije dostigao, zatim se okrenuo, pitajući se da li da se nasmije. Nije se činilo kao petnaest godina. Ona ga isprva nije vidila. Gledala je u izlog. On je dotaknuo rukav njenog kaputa.
‘Zdravo, Amanda’, rekao je nježno. Znao je da nije pogriješio. Ne ovaj put. Godinama je mislio da je vidi – na autobusnim stanicama, u kafićima, zabavama.
‘Petre!’ Rekavši njegovo ime, srce joj je poskočilo. Sjetila se njihovog prvog ljeta zajedno. Ležali su zajedno pokraj rijeke. Oboje su imali 18 i on je imao glavu naslonjenu na njezin trbuh, preokrećući travu među prstima rekao joj je da nemože živjeti bez nje.
‘Iznenađena sam što si me prepoznao’, rekao je, turajući ruke u đepove kaputa.
‘Zbilja?’ Nasmijala se. Zapravo je razmišljala dosta o njemu u zadnje vrijeme. ‘Nisi se preselio ovamo, zar ne?’ Sigurno ne, pomislila je. Znala je da je iznajmio mjesto. Čak sa 18, nije mogao dočekati da ode i proputuje svijet.
‘Zaboga ne’, rekao je. ‘Još sam u Londonu.’
Gledala ga je. Izgledao je isto. Nije počeo ćelaviti kao puno ostalih muškaraca koje je znala, ali njegova ramena su bila šira a lice lagano popunjenije.
‘Došao sam na sprovod’, nastavio je. ‘Moga oca. Srčani udar. Dogodilo se vrlo iznenada.’
‘Žao mi je’, rekla je, iako nije mislila. Sijećala se da joj je pričao kako ga je otac znao redovito tući dok nije navršio 16 i narastao dovoljno velik.
‘Hvala’, rekao joj je, iako ništa nije osjećao zbog očeve smrti, samo olakšanje zbog majke. Bit će sretnija bez njega. Godinama je pokušavala skupiti hrabrosti da ga napusti.
‘Pretpostavljam da ni ti ne živiš ponovno vamo?’
‘Ja sam isto u Londonu’, rekla je. Pomakla je kosu iza ušiju na način koji on nije zaboravio.
‘Došla sam samo na sestrino vjenčanje sutra.’
‘To je lijepo’, rekao je, iako se njene sestre sijeća jedino kao poprilično debeljuškaste, dosadne 12-ogodišnjakinje.
‘Da’, složila se, osijećajući da sestrino vjenačnje služi samo da je podsjeti na vlastitu seriju propalih veza.
‘A tvoji roditelji?’ pitao je. ‘Jesu li dobro?’
‘Dobro su.’ Sjetila se kako je on uvijek zavidio njenim srednjeklasnim roditeljima, koji su jeli stranu hranu i išli na egzotična putovanja.
‘Žuri li ti se negdje?’ pitao je.
‘Ne, zapravo samo ubijam vrijeme.’
‘Onda predlažem da ga ubijamo zajedno. Otiđimo na kavu.’
Hodali su prema kafiću. Proveli su sate tamo na prvom sastanku, smijajući se držeći ruke ispod stola, i raspravljajući o planovima za budućnost iznad šalica kave. Sjeli su nasuprot jedno drugog. On je naručio kavu.
‘Onda, Petre, jesi li postao strani dopisnik?’ pitala je, sjećajući se mjesta koja su sanjali da će zajedno posjetiti – Indija, Maroko i Australija.
‘Ne baš’, rekao je. ‘Odvjetnik sam, vjerovala ili ne.’ Pogledala je njegovu odjeću, i mogla je vjerovati. Bila je daleko od iznošenih majca i reba koje je nosio kao student.
‘Uživaš li?’ pitala je.
‘Da’, lagao je. ‘A ti? Jesi li svjetski poznata umjetnica?’ Uvijek je volio njezine slike. Sjetio se autoportreta kojeg mu je naslikala za dvadeseti rođendan. Još ga ima.
‘Pa, … ne.’ Pokušala se nasmijati. Pitala se ima li on još njezin autoportret. Prestala je slikati već godinama. On je gledao njezinu kosu, koja je padala u tamnim razuzdanim valovima preko njezinih ramena. Mogao je viditi pokoju sijedu dlaku sada, ali još je bila predivna.
‘Onda’, rekao je. ‘Što sada radiš?’
‘Ništa posebna’, rekla je. ‘Pokušala sam nekoliko stvari.’ Nije mu htjela reći o uspjesima privremenih poslova za koje se nadala da bi mogli voditi u nešto trajnije ali nikada nisu.
‘Znači uopće ne slikaš?’
‘Samo vrata i zidove’, šalila se, a on se nasmijao pristojno. Sjećala se popodneva koja su proveli u malom sobici koju su zajedno iznajmili u posljednjem semestru na faklutetu. Sjedio je satima gledajući je kako slika. Ispunjala je album za albumom.
‘Dakle gdje si u Londonu?’ pitala je.
‘Na sjeveru’, rekao je. Bio je to trosoban stan. Lijep na neki prazan način. Pomislio je na sva popodneva kada je priželjkivao da ima kome doći doma.
‘A ti?’ pitao je, nakon pauze.
‘Na jugu. Ok je. Iznajmila sam sobu.’ Pomisila je na malu sobu sa vlažnim zidovima koju je iznajmila u nemodernom dijelu grada. ‘Ali razmišljam o kupnji negdje. To je jedan od razloga zašto sam došla doma. Želim posložiti malo stvari’, uzdahnula je, razmišljajući o njegovim pismima koje je našla o svojoj staroj sobi. Čitala ih je tek jučer.
‘Oh, Petre, ne znam zašto sam ošla tog dana’, napokon je rekla. Pogledao ju je.
‘U redu je’, rekao je, sijećajući se popodneva kada se nije vratila u sobicu.
‘Bili smo mladi. Mladi ljudi rade takve stvari stalno’, dodao je, znajući da to nije istina, da nije zaslužio to. Razmišljao je o svim pismima koje je slao njezinim roditeljima. Isprva je pisao svaki dan, preklinjajući je da se vrati ili ga bar nazove. Već je tada znao da neće upoznati nikoga poput nje.
‘Pretpostavljam da si u pravu.’ Teško je progutala, pokušavajući sakriti svoje razočaranje i povrijeđenost jer se činilo da on ne žali za ičim.
‘Pa, moram poći’, rekla je.
‘Već? Mislio sam da imaš vremena.’
‘Imala sam’, rekla je, treptajući da suzdrži suze. ‘Ali moram krenuti nazad da pomognem mami oko vjenčanja.’
‘Razumijem’, rekao je, iako nije. Sigurno bi njezini roditelji razumijeli?
‘Želiš li da ti dam svoj broj telefona. Možda se možemo ponovno naći?’
‘Možda’, rekla je.
Napisao je svoj broj telefona na poleđini računa a ona ga je spremila u pretinac na torbi.
‘Hvala. Zbogom, Peter.’
‘Zbogom, Amanda.’
Godinama kasnije, ponekad, još je provjeravala taj pretinac da se uvjeri da je njegov broj tamo.
(sa engleskog prevela ja)