Danas sam odlučila ne pričati sa njim, bar neko vrijeme, kojih tjedan dana. I mislim da mi je to jedina kvalitetna odluka koju sam donjela ovih dana. Jednostavno više ne mogu...pucam...to je posljednja ovisnost u vezi njega koje se moram riješiti. Želim nastaviti dalje, želim uživati. Želim prestati razmišljati o njemu. I znam da ću nastaviti, krenuti svojim putem. A znati ću kada dođe vrijeme za to. Točno onda kad se neću sjetiti njega kad se usred noći probudim, onda kad neću razmišljati o njemu par puta na dan, onda kad neću gledati mail s pomisli da mi je on koji poslao itd. Ne znači sad ovo da ga se nikad neću sjetiti, hoću, ipak je dugo bio dio mog života. Ali to je sve što će biti, uspomena, koliko lijepa toliko i ružna.
Baš me frendica pitala zašto ja nisam ljuta na njega? I stvarno ne znam odgovor na to. Jesam ja ljuta, ali ne u smislu da ću pljuvati po njemu, mrziti ga i sve ostalo. Ljuta sam jer me ostavio samu bez ijednog odgovora. Zapravo mi je više žao nego što sam ljuta. Više mi je njega žao, iz ne znam kojeg razloga, ali tako je. Ja jednostavno nisam u stanju mrziti nekoga. Evo ja njega pokušavam shvatiti iako možda ne bi trebala. Ali takva sam, uvijek gledam dobru stranu čovjeka a onu „zlu“ na ovaj ili onaj način pokušavam opravdati.
I stvarno nevjerojatno, ali ja nemam s kime o tome razgovarati. Imam prijatelje ali oni to doživljavaju na skroz krivi način. Evo, razgovarala sam s frendicom i ona je odma njega počela uspoređivati s nekim svojim bivšim s kojim je bila u kao vezi kojih mjesec dana. Pa hvala, ali meni to ne treba. Moj bivši nije njen bivši, niti je moja veza neka njena veza. Dvije krajnosti, a ona ih uspoređuje. Meni to ne treba, treba mi samo da se ja izjasnim, da kažem ono što je u meni, da to izbacim van. Ne trebaju mi nikakve propovjedi niti uspoređivanja niti rečenice tipa „on je kreten, idiot, zaboravi ga, nemoj više nikad s njim razgovarati...“
Post je objavljen 29.03.2005. u 19:25 sati.