Eto, prosurfala sam po forumima, bacila neki komentar u vezi slucaja terry-koja jadna vegetira vec 15 godina i kojoj je sud, na zahtjev njenog supruga, odobrio eutanaziju ukidanjem hrane....ako sam dobro pobrala i ne znam sta da mislim....kad idem prihvatiti tu odluku, naidjem na 1000 pitanja, kad idem davati protuargumente, skocim sebi u usta, dakle jedino mogu zakljuciti da je lako govoriti iz vlastite perspektive, kad bih ja bila na njenom mjestu, odmah bi dala da mi iskljuce aparate...ali sta ako ne bih bila u stanju, tad bi odluka bila na mojim bliznjima...nedaj Boze biti ikad u toj situaciji...i ko zna da li bi mi mozak toliko funkcionirao da bih bila svega svjesna, ali ne bih mogla nista reci-jer vegetiram, kako netko moze reci da ne cujem, ne vidim, ne postojim, kad je mozak i dalje misterija svijeta, pogotovo kad je rijec o kognitivnim sposobnostima, odgovor: Sto je dusa???
Nitko, ama, bas nitko nije dao odgovor na to, stoga ko smo mi da sudimo....
I tesko je dati konkretan odgovor, i kad su pitanja o abortusu, smrtnoj kazni-eto ona se primjenjuje u nekim drzavama SAD-a, ali problem se javio kad se uspostavilo da su nevini tako stradali, to je ionako produkt proslosti, jos iz Hamurabija- oko za oko, zub za zub....i opet se nalazim u klincu-da moga netko ubije, izmasakrira, joj sta bih ga ja prva metkom u celo-i eto, opet nemam konkretan odgovor....
I da li toliko suditi ili odobravati oduku suca u Terrinom slucaju? Nemam pojma, nisam kompetentna....eutanazija je dvojben problem, nosi sa sobom dobre i lose strane....kao i sve sto covjek stvori- nuklearna energija, jer je ekonomicnija, a s druge strane, i oruzje...i tako unedogled- uzas, zabolila me glava :-)))
Post je objavljen 29.03.2005. u 17:21 sati.