Znate da mi nije svejedno. Onako, za gomilu stvari mi nije svejedno, za neke ljude, za neke moje radnje sadašnje, prošle i buduće...za tonu svega. I onda me to dere, muči...onako iznutra i ne znam šta bih rekla, kako bih pomogla. Kako pomoći dragoj osobi ako čitava ta situacija nema veze s tobom. Ignorirati? Nemoguće...barem za mene. Neke stvari me tako puknu, poput neke žalosti, neke treme pred neugodan događaj, nekog straha od neisvjesnog....a ne mogu ništa...baš ništa.
Uglavnom, nadam se da će neki ljudi riješiti svoje probleme, nadam se da me neće isključiti iz toga iako ne mogu biti baš korisna, nadam se kako ću uspjeti u svojim naumima i kako čitav moj trud neće ostati po strani...sam, zaboravljen.
Iskreno se nadam da ću moći prepoznati kvalitetu, sreću, mogućnost da nešto učinim...neuspjeh ubija. Ako en ubije - jača. ne želim biti jača. Želim uspjeti. koliko puta vam je to palo na pamet? Koliko puta vam nije bilo drqago što se neka situacija riješila na jedan način za koji su drugi tvrdili da je dobar i da je drugima lošije. Koliko ste puta za sebe sebično željeli bolje? Jeli to tako loše? Vidjet ćemo...još samo malo...malo...malo...........................
Post je objavljen 29.03.2005. u 15:41 sati.