u razgovoru sa dragom mi prijateljicom doshle smo do zakljuchka da pepeljuge postoje ali da smo princheve sve istrijebili. i ostali nam samo konji. i to vulgaris u vechini sluchajeva, tu i tamo se nadje neki bijeli.
koliko god moj dragi bio najbolji na svijetu, princ definitivno nije. nije ni njezin veli ona. mene zanima da li smo mi same istrijebile tu vrstu ili je sama od sebe nestala? bojim se drage moje da smo same krive za to. jebesh emancipaciju ako zhemsko mora biti organizator i poticajni element u svemu (u mom sluchaju radi se o zajednichkom zjivotu, a u njezinom o svadbi). kaj nisu to neki momenti u zhivotu kada mi zhene ipak od konja ochekujemo da nas obore s nogu. ili bar da su oni ti koji che potaknuti te teme. kaj je najbolje u nashem ne romantichnom i nadasve praktichnom umu, mi od svog "princa" ochekujemo da rijeshi pitanje stambeno/svadbeno samo zato da ne bi ispalo da mi nekaj forsiramo. he, he, he glupache! umjesto da i to uzmemo u svoje ruke, ko ja npr neki dan papagajke. pa da vidish zajednichkog zhivota ili veselice! ko moje pipe doma. sve sam i popravila!
ali ako i to uzmemo u ruke drage moje, onda stvarno mushkiche trebamo samo za reprodukciju. ili za neke simple poslove. a meni se tak ne da vishe sve raditi. ajmo im vratiti malo obaveza.
Post je objavljen 29.03.2005. u 11:32 sati.