Ponekad se iznenadimo kako nekoga malo poznajemo. Mada "nekoga ne poznavati" nije ništa optužujuće niti loše, nego je to puka činjenica. Svaki odnos kreće, valjda, od upoznavanja i taj proces traje i traje, možda rijetko biva dovršen. No, zato imamo ljude koje poznajemo više i one koje poznajemo manje ali i one koje ne poznajemo dovoljno.
Ponesena prvotnim oduševljenjem nekim novim poznanstvima, sklona sam katkad osjećati da neku osobu znam oduvijek, da se kužimo savršeno, da smo prijatelji. Vjerujem da slično i neki ljudi osjete za mene, pa kad ne ispunim njihova očekivanja - svi se osjećamo prazno. To je zapravo zamka.
Priznat ću vam: ponekad mi je draže kad novom poznanstvu prilazim s malenom skepsom nego s velikim oduševljenjem. Jer nakon skepse mogu se obradovati, a nakon oduševljenja - puno teže.
Načelno griješim u očekivanjima.
Načelno sam sretnija kad ništa ne očekujem.
No, načelno se ne mogu uvijek suzdržati od očekivanja.
Uzmimo da nam se čini da nam je netko baš po mjeri. No, što ako ne uzmemo da se to "čini", nego to uzmemo "zdravo za gotovo", a znamo se recimo 5 dana? Vjerojatno ono što ne znamo o toj osobi "zamislimo", "očekujemo", "predviđamo".
Sklona sam greškama.
Iako na svakoj pokušavam naučiti kako se ne bi ponovila.
Jer šteta je dobro poznanstvo pretvorit u traljavo prijateljstvo.
Imam visoke kriterije za prijateljstva, toliko visoke da se sama bojim ponekad da ih svojim prijateljima neću moći ispuniti.
Toliko visoke da ih uvijek iznova preispitujem.
Toliko visoke da imam jako malo prijatelja.
Ali su mi zato neprocjenjivi.
A svaki je moj poznanik moj potencijalni prijatelj. Ali ipak samo potencijalni.
Puno toga ovisi kako se poznanstvo može razviti i mislim da ako na to pokušavamo svjesno utjecati, potencijalno kvarimo prirodni tijek stvari. Potencijalno.
Post je objavljen 29.03.2005. u 07:51 sati.