- Dobro, slažem se. A Marija? Pa mala je bombonček.
Rasprava o mom skakanju iz veze u vezu, o nemogućnosti da ostanem sa jednom djevojkom bar godinu dana, vuče se već godinama. Filip i ja se vidimo često, dolazimo jedan kod drugog doma i pomalo imam osjećaj da nikad niti nismo razgovarali o bilo čemu drugom. On si je vjerojatno zacrtao da će mi, kao pravi prijatelj, pomoći, naći mi ženu, biti mi vjenčani kum, da će naše obitelji jednog dana zajedno ljetovati, zimovati, ići na izlete. Kako to već rade obitelji najboljih prijatelja još iz osnovne škole. Meni je već išao na živce taj njegov trud. Upoznao me sa svim svojim rođakama, prijateljicama s posla, rođakama i prijateljicama svoje žene. Uglavnom sa svim slobodnim djevojkama naše dobi koje je poznavao. Nije mu bilo jasno kako se može desiti da baš ni jedna nije dovoljno dobra za mene.
Odmahnuo sam glavom na njegovo pitanje. Marija je bila super cura, dosta zgodna. S njenim bratom sam često išao na utakmice, čovjek u četrdesetima, lud za Dinamom. Ja sam na utakmice išao ubiti vrijeme i dobro se naroljati nakon tekme. Bez obzira na ishod, pijanka je bila garantirana. Što se Marije tiče, nije mi bila interesantna. Bili smo dva svijeta, radili različite stvari i imali drugačije poglede na život.
- Onda fakat ne kužim. Nije valjda da te frka obaveze, da se bojiš braka? Ma samo puno kenjaš, al sredili bumo mi tebe već. Kaj meni fali? Sedam godina s Majom, četiri godine braka, dijete na putu. Nemaš pojma kakav je to filing znati da buš s nekim kog voliš provel celi život. Ne znaš kak je to smirujuće
- A ti ne kužiš da se meni ne da pričat o tome. Kaj ja znam. Možda nisam tip koji se može vezat, možda još nije naišla ona prava. Kaj se ti tolko živciraš? Pa ne radi se o tebi. Već bu se sve sredilo. Meni se nikam ne žuri.
- Pa buraz, ne postaješ niš mlađi. 33 kuke na grbi, a nemaš ni stalnog komada. Jebi ga, brinem se za tebe.
- Ma zajebi to. Bumo još po jednu?
- Nema šanse, sad bu Maja došla po mene, idemo kupit kolica.
Sjedili smo tako još malo, u tišini, a onda je došla Maja i Filip ustane.
- Niš buraz, idemo mi. Razmisli si malo.
- Vidimo se Fićo. Majo, jel se klinac koprca? Jel možeš spavat?
- Ma klinac me budi svako malo i stavlja glavu na trbuh da čuje da li beba diše. Kao da može nekaj čut.
Filip frkne nosom, pa se nasmije.
- Rođena žena mi ne vjeruje da čujem kak beba diše. A ti buš vidla svog klinca kad dođemo doma. Bok Tomi.
- Bok Fićo, Bok Majo.
Gledao sam za njima kako ulaze u auto, Maja je mahnula pa su otišli. Preselio sam se za šank. Bio sam u totalnom kurcu. Kako reći najboljem prijatelju da si već sedam godina zaljubljen u njegovu ženu? Još bitnije, zašto mu uopće reći?
- Pjero, daj mi još jednu Ožujsku.
Post je objavljen 28.03.2005. u 23:34 sati.