Mora da su se Mate Bašić i njegova ekipa ST-ovskih jurišnika osjećali prilično ekskluzivno i usamljeno na tim, ispred nultih, crtama obrane.
Recimo, svatko bi poželio objaviti ekskluzivnu, s lica mjesta i sudionički, reportažu o bijegu zatvorenika iz osječkog, Glavaševog zatvora. Slikati leševe pobijenih bjegunaca, Srba iz okolice Osijeka, nekih i bivših, bliskih prijatelja autora reportaže. O ovom Matanovom, ST-ovom podvigu više pročitati u jalnuškom, post festum, tekstu Drage Hedla u Feralu.
ST's story about an assassination attempt on Branimir Glavas would be only one of many "exciting reports" which were mass produced by the media at the time, if it did not have eerie traces of reasons which at the time could lead to a loss of life - Robert Pauletic, the author of the article in ST, admitted that he never saw the place where the alleged assassination attempt on Glavas took place, but that he got the photo of the murdered Petrovic from photographer Alojz Krivograd (Futy op. ž.p.), who retold the event to him - At the time of the first war-time events in Croatia, Marinko Bozic, the owner of ST, screamed at his journalists demanding that they bring him, any way they can, a photograph of a dead chetnik. After the tip-off that Djordje Petrovic, "a Chetnik from Palaca", was walking through Osijek, that man was arrested, held in captivity for a while, severely beaten up and then murdered, only to be posthumously proclaimed for an assassin on Glavas
Mate je u novinarskom dijelu karijere kojem sam svjedok, poglavito prakticirao uredničke zahvate u tuđe tekstove umećući u njih, uglavnom podvale.
Od tekstova koje je u ST-u potpisao sjećam se samo onog napada na Viktora Vresnika i Hidajeta Bišćevića.
Uglavnom su drugi potpisivali potjernice za čitavim zgradama u kojim su stanovale familije oficira JNA.
Ali dijelilo se shvaćanje hrvatstva po formuli: koga Tuđmanova UDBA ocijeni lošim Hrvatom ST će napisati da je dotični(a) izdajnik jer je u braku sa Srb(pk)in(j)om, da mu je mater Srpkinja (Marko Marković je u Slobodnoj Dalmaciji početkom ovog tisućljeća zamjerio Draženu Budiši baku Srpkinju). Bilo je svejedno objave li se točni ili lažni podaci. Cilj je uvijek bio isti: izložiti neprijatelja nečijoj osvetničko-pravedničkoj ruci.
Kada je Hrvoje Šarinić dao Željku Malnaru SZUP-ove dosjee nekih urednika i novinara Globusa, hodnicima EPH pronio se glas da je psihološke profile sumnjivih Globusovaca za SZUP radio jedan bivši kolega. I nikog to nije začudilo. Denis Kuljiš se uvijek zauzimao za njega. Čak ga i javno hvalio kao genijalca. Zbog toga, gađenje koje smo osjećali prema tom drukeru nije zadobilo nikakvu javnu formu.
Oh, kako se nesnošljivo osjeti vonj tog drukerskog rukopisa u Matanovoj sugestiji da mi je mater Srpkinja:
* Slično tomu, Željko Peratović (sin Ivana i Eve, rođene Manojlović) pokušava me gurati “iz ekstrema u ekstrem”, od Šuvara do Šuška i Naletilića-Tute, pa mi otkriva nekakve “strogo čuvane obiteljske tajne” o “jednom bitnom članu” moje obitelji, koji “nije bio partizan, već pripadnik Pavelićevog pokreta”.
Obzirom da ranije piše o mom zdravlju kao da je držao u ruci moj zdravstveni karton, izgleda mi da Mate Bašić, kao prvo pamet crpi iz SZUP-ovog dosjea o meni. Kao drugo, krivo i zlonamjerno, navodi prezime moje majke koja se djevojački prezivala Marojević (ispitati hrvatstvo tog prezimena kod Andrije Kačića Miošića), a ne Manojlović.
Telefonistima iz HPT-aST-ovci su mijenjali po jedno slovo u prezimenu ili imenu, ljudi kojima su istodobno objavili kućnu adresu i broj i vrstu automobila, ne bi mogli tužiti, ako ih netko ne bi sprašio nakon teksta u Slobodnom tjedniku.
Isto tako, promjenom triju slova u prezimenu moje majke, Matan sugerira da mi je mater Srpkinja.
Ne može se Mate Bašić odreći jedinog oružja kojeg su oni – novinari ispred nulte crte bojišnice, imali, ubojite poluinformacije, pa makar morao pucati iz daleke nam Australije i sam se potpisivati na usranu tanad.