Baš je zanimljivo slušati druge ljude. Kak ti daju savjete, svoje mišljenje, pričaju svoja iskustva. I svi se mi onda na neki način malo uspoređujemo. I ja uspoređujem taj svoj prekid sa drugima i ima tu nešto sličnosti, ali ipak, toliko se razlikuje od drugih. I stvarno skoro svaki dan pomislim kako nisam normalna. Svi mi govore da zašto ja uopće još pričam s njim, svi mi govore da prekinem svaki kontakt s njim itd. Ali ne mogu, nisam takva. Da, povrijedio me. Naveo me na to da ga zavolim više od života, da mu se otvorim, da mu se u potpunosti predam. Bio mi je sve na svijetu, i još je uvijek dio tog svijeta. I baš se sad pitam da li sam mu ja uopće oprostila što me ostavio samu? Možda bi stvarno bilo najbolje da prekinem svaki kontakt s njima ali ne mogu ja to. Teško mi je i analizirati tu odluku. Ali ja sam uvjerena da ćemo, jednoga dana, kad ga ja prestanem doživljavati kao osobu koju sam voljela više od same sebe, biti dobri prijatelji. Znam da to zvuči skroz glupo ali to je moja odluka. Možda je skroz kriva ali moja je.
Ne znam, ne bi mogla podnjeti da ga potpuno izbacim iz svog života. Jer, dugo je bio najvažnija komponenta istog. Uvijek sam voljela razgovarati s njim, to i sad radim. Samo razgovaram. Tek tolko da znam što se događa s njim. Mislim da nema osobe koja mi sad ne bi rekla da sam glupa (jer pričam sa njim).
Post je objavljen 27.03.2005. u 21:49 sati.