Je li?
Je li to stvarno istina?
U životu sam bila pravo, opasno, ozbiljno zaljubljena minimum minimuma 15 puta.
I to su bile luđačke ljubavi, do smrti, do bola, do kraja vremena i postojanja.
I nemalo puta sam prolila sve suze koje imam, planirala perfect suicide planirala odlazak u samostan..
A onda kad sam se najmanje nadala zaljubila sam se ponovo...jače nego ikad, bila sam spremna na sve i svašta jedino uz uvjet da je On sa mnom.
A onda sam mu se obećala: zauvijek, u dobru i zlu, zdravlju i bolesti, bogatstvu, siromaštvu i u svim situacijama na koje možemo naić.
U kojem momentu/segmentu veze prestaje iluzija a počinje stvarnost, jesam li ja uistinu potpisivanjem "THE" papira potpisala svojevrsnu presudu, nekakav kraj mog života, slobode?
Ako je to uistinu tako, ako je u braku uistinu grozno, zagušljivo, monotono, problematično...what the fuck?...zašto se svi onda žene?
Ja znam da smo i ja i ovaj moj optimisti, da smo u brak ušli naglo ali iz ljubavi, dubokog uvjerenja da ćemo opstat zauvijek.
Vjerujete li u teoriju da smo napravljeni od dviju polovica: muške i ženske te da njihovim pronalaženjem i ujedinjenjem postajemo cjelina, smisaono biće?
Ja vjerujem, vjerujem u sebe, u svoju intuiciju i procjenu.
A vjerujem i u Njega.
Vjerujem u brak.
Lijepo mi je u braku...tek sam u braku po prvi puta stvarno slobodna, da odlučim što želim, da napravim što želim i da mislim kako ja oću.
Naravno da postoje kompromisi, ali oni postoje i u vezama, prije braka, prije veze, dok smo još sa roditeljima...dok smo još mali (***ako sad umukneš dat ću ti da izliješ sok po podu***:)))
Je li stvarno moguće voljeti jednu osobu zauvijek, više od bilo koje osobe na svijetu?
Je li za ljubav dovoljna činjenica da ste zajedno, da si pomažete, da znate da ste tu jedno za drugo, da se razumijete i dok šutite, da vam je lijepo čak i kad ste u svađi?
Može li mi netko garantirat životom da sutra neću u autobusu npr. upoznati nekoga za koga ću u tom trenu vjerovati da je on "THE ONE"?
Što ću napraviti u toj situaciji?
Izdati Njega i naše malo, slijediti intuiciju, nagon, želju i vlastite potrebe ili ću ostati tu gdje jesam bivajući zahvalna za ovo što imam?
Kolike i kakve kušnje mora proći ljubav da bi se pokazala kao prava, kao vječna, kao neprolazna?
Post je objavljen 15.06.2004. u 23:00 sati.