Kasna je proljetna noć.Baš te tople noći sjedio je na svome balkonu.
Niz snježnobijele metalne rešetke slijevale su se krupne kapi kiše.
On...sjedio je na hladnom,vlažnom betonu.
Znao je da će je noćas vidjeti.
Ljuljao se u polaganome ritmu neke ljubavne pjesme koja je dolazila iz stana njegovih prvih susjeda.
Kap,po kap,kiša je postajala sve jača,te močila njegovu dugu plavu kosu.
Čekao je...Njene korake,zvuk njezinih tankih potpetica,njezinu smeđu kosu koja joj je poskakivala preko ramena...
Nije trebao dugo čekati.
Pojavila se u toj naizgled beskrajnoj kišnoj noći.No,nije bila sama.
Netko...netko ju je držao za ruku.Čvrsto.
Baš kao što ju je nekada držao on...
Prolazila je točno ispod zgrade.
Bez obzira na to što je živio na najvišem katu,on je prepoznao njezine korake.
Njezin govor,njen veseli smijeh...
Kap odskliže niz njegove obraze.
Ovoga puta to nije bila kiša.
Suza..Bolna,stvorila se niotkuda.S obraza je lagano kapnula na njegove snažne ruke.
Ona...polako je nestajala s Nepoznatim...
Još nekoliko sekundi je gledao u njihove siluete.
Tada se začup tup udarac tijela o pod...
Post je objavljen 28.03.2005. u 00:07 sati.