U prvim stoljećima poslije pojave Isusa postojali su ljudi, veliki gnostički učitelji koji su iznosili istinsko učenje i znanje dobiveno od Isusa ali neshvaćeni od vođa, omrznuti od svećenika, izdemonizirani od praznovjernih kršćana, bili su progonjeni, mučeni i ubijani. Kršćanski kritičari nisu ih štedjeli sve do današnjih dana. Među njima najgovorljiviji je bio Aurelije Augustin, koji je napisao 395.god. obimno djelo Božija država koje je kasnije postalo jedan od stupova kršćanstva a on proglašen svecem. Očito da Augustin nije shvatio gnostička učenja i nije se mogao riješiti svoje zemaljske kože, pa je bio sasvim od ovog svijeta, te je stoga i završio u ovoj Crkvi, koja ovaj iluzorni svijet štiti kao navodno dobar, a krivnju prebacuje na čovjeka i njegovu zlu narav.
U skladu s dogmatskim shvaćanjem jednog Boga u svjetlu Apsolutnog dobra Crkva prigovara gnosticima da istinu, koju je stvorila stvorenja, ne traže s pobožnim osjećajima i zato je ne nalaze; ili ako je nađu, premda upoznaju Boga, ne časte Boga kao Boga, niti mu daju hvalu. Crkva je očito žrtva idolopokloničke vjere u Boga, vjerujući da je sama pobožnost dostatna da čovjek bude čist. Crkva Boga promatra kao Summum Bonum kojem se treba klanjati i obraćati molitvom. No mnogi danas takav pristup Bogu smatraju nedostatnim, smiješnim i licemjernim, nadalje Crkva smatra da zlo nema svoj bitak, nego da je smo odraz nedostatka dobra, nasuprot ispravnom stavu da je zlo postavilo svoj bitak nasuprot dobru. Crkva smatra da je "izopačenu volja" temeljni krivac sveg zla na svijetu, i zato zastupa ideju vjere u Krista otkupitelja.
Crkva prihvaćajući i šireći koncept Isusa Krista kao otkupitelja zarobljava duše ljudi na ovom svijetu jer ih zaustavlja u unutarnem rastu i brigu za pojedinačni razvij svake duše prepušta nekom izvana a time i osobnu odgovornost svakog pojedinca. Ne postoji otkupiteljska pomoć izvana, to je dogma Crkve da bi ljude držali u pokornosti i strahu. Za razliku od Crkve mislim da je Krist skrbnik našeg zdravlja, dakle on je ovdje, čija je uloga u tome da bude pomoćnik našem izbavljenju, učitelj. Izlišno je da se od Krista očekuje spasenje ukoliko čovjek ne poradi na sebi i putem duhovne samospoznaje dosegne posvemašnu unutrašnju transformaciju. Mnogi ljudi nemaju sposobnost traganja za istinom pa su im potrebni vodiči, Crkva i svećenici-ljudi od krvi i mesa koji ga uvjeravaju da su rođeni s grijehom. Stoga moramo svi koji nešto znamo reći o načinu da se skine sa čovjeka uteg grijeha, i usmjeriti pozornost na izbaviteljski potencijal koji svi ljudi nose u sebi. Naravno, čovjek koji živi u strahu pred Bogom je onaj koji vjeruje u materijalno, naš pravi istinski Bog je van ovog svijeta i ne poznaje metode zastrašivanja kojim se nastoji vezati one koji ga ljube. Pun povratak u jedinstvo s Bogom nemoguć je bez mentalne alkemije. Čovjek koji želi k Bogu mora svoje duševno-tjelesno jedinstvo dovesti u ravnotežu. Zakone treba primjenjivati ljubavlju prema bližnjemu i praštanjem te željom za uzašćem prema Bogu, koji je u nas usadio neuništivu iskru čijim plamenom možemo ugrijati sve svoje biće. Taj proces pojedinac vrši individualno čime samospoznaja postaje osnovni princip i ne prianja uz kolektivni obrazac koji nudi Crkva, jer on nije zadovoljavajuć. Unutarnje elemente čovječje psihe i materije treba dovesti u ravnotežu i time nadmašiti ne samo vlastitu dvostruku prirodu, već ujedno i sav ovaj svijet koji je suštinski dualan.
Spas je dakle u JEDNOM. Tko sebe učini JEDNIM, sve je postigao.
Meni osobno e to teško, teško, izgleda mi kao penjanje na Everest, u svakom momentu ima napretka ali i poskliznuća, padova, trudim se ići stalno prema gore, cilj znam.
Post je objavljen 27.03.2005. u 11:19 sati.