Napokon sam odrezala "repove" u poslovnom smislu i obavila sve što sam dugovala. Osigurala sam svom mozgu prostor za odmor, zato se tako dugo nisam ni javljala... No, vrag se i dalje koti, pa ne znam koliko će još njegovih mladih doći na svijet. Serija loših događaja je zadesila moju obitelj, a sve se dogodilo tijekom samo mjesec dana. Najprije je umrla baka (po tati), zatim sam ja pobacila, moj mali nećak je imao jaku gnojnu upalu uha i još ne znaju koliko će mu biti oštećenje sluha, šogor je imao bubrežni napadaj, sestra je dobila dva čira (jedan na želucu, drugi na dvanaestercu), mama je postala depresivna, a upravo ovih dana umire i moja druga baka... To je da čovjek naprosto ne povjeruje! Kada se u četvrtak navečer mojoj baki pogoršalo stanje, tata je pomirljivo izjavio: "ne brini za nas, mi smo to očekivali... Kad krenu loše stvari, događaju se jedna za drugom..." Uz sudbine pojedinaca, očito su vezane i sudbine obitelji. Iz dana u dan gutam loše vijesti i pitam se gdje će i kada napokon stati? Mozak mi je razvio nekakav surov imunitet - ne mogu se niti uzrujavati. Osjećam se poput gledatelja u kinu: sjedim na svom mjestu, pratim na platnu događaje i ništa se od toga ne događa meni... Nemam nikakvih žestokih emocija osim povremenih tjeskoba i neizmjerne iscrpljenosti. Srećom, upoznata sam s činjenicom da sve to ipak gutam i znam da će prije ili poslije negdje isplivati na površinu. Pa da bih spriječila pucanje po šavovima s odgodom, morat ću naći još nekakav "ispušni ventil". Zahvalna sam na ovom blogu - ipak mi je veliko olakšanje kada imam prostor gdje barem mogu pisati...
Ovih dana su mi se razne teme motale glavom... Najviše sam razmišljala o prolaznosti vremena, osobito gledajući moje roditelje koji sve ovo najteže podnose. Bliže se sedamdesetoj i za razliku od nas mladih, teško nalaze nekakvo svjetlo na kraju tunela. Ma koliko mi govorili da ne brinem, osjećam koliko im je teško. Osobno me ne brine moja trideseta koja će doći za manje od mjesec dana, ali priznajem da mi teško padaju godine mojih najdražih. Kada je u siječnju sestra proslavila četrdeseti rođendan, kao da me neko pogodio kamenom u glavu. Žalila se na proširene vene, na bolove u leđima, sada su je zadesili i čirevi... Bili smo taj dan svi na okupu - moji izmučeni roditelji, sestra i šest godina stariji brat sa svojim obiteljima. U mojim mislima još su svježa sjećanja na period kada smo svi bili zajedno. Uvijek sam se hvalila da osim roditelja imam još jednu mamu i tatu. Sestra i brat su se brinuli za mene gotovo isto kao i roditelji, a zbog velike razlike u godinama su predstavljali autoritet, ljude sa iskustvom... Nikada među nama nije bilo ljubomore i nikada u obitelji nije bilo fizičkih obračuna. Zahvaljujući njima sam uživala u djetinstvu, osigurali su mi pravu bezbrižnost. Bilo mi je teško vidjeti kako su ih godine sustigle. Uostalom, ni pred njima više nije stajala mala sestrica, već žena tridesetih godina pred udajom i sa dva spontana abortusa iza sebe...
Tko zna, možda me takve scene pogađaju zato jer su oni moje ogledalo? Svoje godine ne doživljavam jer sam se u mislima zaustavila negdje na dvadesetoj. Više-manje uspješno se borim sa lošim stvarima, a promjene vezane uz godine se ipak ne događaju preko noći. Jedan dan primjetim borice oko očiju, drugi dan shvatim da mi se vena na nozi (poklon neuspjelih trudnoća) ne povlači i pitam se kako ću izgledati na ljeto u kupaćem kostimu, neki treći dan se smrznem jer mi studenti govore "vi" pa jednostavnom računicom dođem do zaključka da sam fakultet upisala 1994. godine te da me od današnjih brucoša dijeli 11 godina razlike... A ja i dalje imam svoju obitelj - mamu, tatu, sestru i brata za koje sam još uvijek njihova najmlađa... I tada ih vidim na okupu, a slika mi se duboko ureže u srce: izmučeni i sijedi roditelji, sestra koja je ušla u peto desetljeće života sa proširenim venama i dvoje školaraca, brat kojemu je čelo zbog gubitka kose sve veće, koji ima ženu i dvoje djece, a sve više nalikuje svojim kolegama, premorenim liječnicima s Rebra... Tek tada sebe stavljam u pravi kontekst vremena. Moj brat me više nikada neće u zafrkanciji zaliti hamperom vode, niti će me moja sestra ganjati kuhinjskom krpom i u igri mi izrezivati leptire od papira. Došli su neki novi klinci i ovo je vrijeme njihova djetinstva, a doba naše zrelosti. Ja sam četverostruka teta koja se može pohvaliti da je nećaci vole kao i njihovi roditelji, koja se sa njima igra na kompjuteru, vodi ih u kino, ima još dovoljno mašte da razumije njihov svijet i potpuno se izgubi u njemu...
Doista, nisam u potrazi za izgubljenim vremenom, niti bih se vratila u djetinstvo jer svaki period života nosi svoje (o tome sam već pisala). Više je stvar raščišćavanja nekih dvojbi i pitanja hoću li imati dovoljno vremena za napraviti sve što sam naumila u životu? Sjetila sam se i pokojnog djeda koji je bio vrsni intelektualac, a zvali smo ga i hodajućom enciklopedijom. U svojoj dubokoj starosti je često znao govoriti kako čovjek zaista na kraju životnog puta shvati koliko zapravo malo zna...
Nemojte ovaj zapis smatrati depresivnim, zaista nisam loše. Vjerojatno je stvar u blagdanu Uskrsa, danu koji obilježava kraj zemaljskoga i početak duhovnoga. To je pravo doba za rekapitulaciju životnih vrijednosti, ponovno promišljanje o listi svojih prioriteta, upozorenje da je fizički život konačan i da je potrebno otvoriti oči. Tako i ja moram pustiti svoje djetinstvo, dozvoliti svojim najmilijima da ostare, te shvatiti da naša obitelj (kao i njihove sadašnje obitelji) nisu bili samo zajednički izleti, igre ili nedjeljni ručkovi... Naša obitelj je bila i ostala ljubav koja nije podložna vremenu i koja će uvijek biti ovdje - u nama i našim potomcima koji će je naslijediti. Sretna sam jer sam upoznala obiteljske vrijednosti, osobito u vremenu u kojem je sve više rastavljenih brakova, djece koja se nađu u unakrsnoj vatri njihovih roditelja, jedinica i jedinaca bez braće i sestara jer financijske prilike i surov ritam življenja nisu omogućili roditeljima imati još koje dijete... Zato i dalje, unatoč svemu što život nosi, mogu reći da sam rođena pod sretnom zvijezdom...
Želim vam od srca sretan Uskrs i mir u srcu. Svatko od nas ima neki svoj križ i želim vam ljubav najdražih koji će vam pomoći trpiti njegov teret.
Post je objavljen 26.03.2005. u 07:47 sati.