Bilo kako bilo, tu smo - gdje smo. U svijetu u kojem suvereno vlada nejednakost. I kad bi bio 'face to face with the Allmighty', pitao bi ga samo jednu stvar: "Mora li sve biti ovako u kurcu?" I on bi mi odgovorio: "Ne znam, ti izaberi što ti više odgovara". A ja sam igrom slučaja majmun pa sam tisuće i tisuće puta izabrao opciju koja mi ne odgovara, onu da ne mora sve biti ovako u kurcu. A ulozi su bili ekstremno visoki, eventualne posljedice mojih izbora su bile nezamislivo užasne. Nezamislivo. I sad bih ja mogao tvrditi da je to bio moj slobodan izbor. Ali takvo nešto se ne može tvrditi, u to se samo može vjerovati. To da je moj izbor u nizu konkretnih situacija, kad sam se jasno morao opredjeliti između dvije opcije; jedne, u kojoj bi ja preuzeo opasnost na sebe i druge, u kojoj bi ja opasnost prebacio na nekoga drugoga, bio baš moj izbor. Možda sam samo neurotičan na takav jedan način da biram opcije koje meni ne odgovaraju. Ali ja sam izabrao da ću vjerovati da je to bio moj slobodan izbor. Slobodan izbor da iz dana u dan okrećem drugi obraz da bi mi četiri zarez pet milijuna ljudi svaki dan opalilo šamar. I nakon nekih dvije i pol tisuće radnih dana mi je dopizdilo. Pa sam se maknuo iz te situacije. Riječ je o razminiranju. Načuli ste nešto o tome iz medija sigurno. I iza nekog svjesnog komentara: "Strašno... kako je nešto takvo moguće?", negdje u podsvijesti vam je sigurno sijevnulo: "Dobro je meni, jebote... pogledaj što ovima rade". A ovi su u otprilike 8 godina postigli stvarno blistavi rezultat od nekih 20 % mrtvih i ranjenih. U mojoj firmi, u kojoj oko 150 ljudi radi u minskom polju, rezulat je 7 mrvih, 5 ranjenih kojima fali neki dio tijela i još pet, šest izgeleriranih. A zašto? Zato što to uopće nije bitno. Nisu bitni mrtvi ljudi koji rade posao humanitarnog karaktera i od neke opće-korisne važnosti. Bitne su druge stvari. Bitne su one stvari koje su oni stvorili kao kontekst u kojem će njihove političke ideje imati tržišnu vrijednost. A ako se te ideje diraju nečega tako zajebano nepopravljivog kao što je minski problem, onda oni vrlo lako mogu slomiti svoje političke zube na jednom tako realnom problemu. Pa je onda puno lakše inzistirati na svakodnevnim virtualnim problemima u kojima se oni osjećaju potpuno sigurno jer tu mogu mijenjati poglede kako im odgovara. To je simulirani politički svijet u ovoj državi, sadržaj svake prepirke ima svrhu samo da bi se prepirka vodila i davao privid da svaka od političkih strana čvrsto stoji na nekim svojim političkim principima. Oni su sami sebi svrha. I tako su sigurni u toj igri da više i ne kriju da se zajebavaju, da eksperimentiraju dokle se može ići. E, sad bi ja kao trebao biti ogorčen svom tom bezobzirnošću. Nisam. U mojoj struci postoje dva sindikata koja su međusobno sukobljena, klasična priča. Moje bivše kolege, koje su i te kako svjesne opasnosti i odgovornosti svoga posla, poslušno nastavljaju raditi upravo ono što se od njih očekuje, da budu potrošni materijal u ostvarivanju političke odluke da ova država na papiru bude čista od mina do 2010. godine. U Saboru bez ikakvih primjedbi prolazi izvješće Hrvatskog centra za razminiranje da je godišnji plan prebačen za 270 %, iako je i malom djetetu jasno da je kvaliteta takve vrste posla obrnuto proporcionalana kvantitetu i to vrtoglavo progresivno. Ali sve prolazi bez ikakvih primjedbi. Tako je – kako je.
Ali jedna stvar me užasno nervira. A to je opći osjećaj indiferentnosti koji se manifestira kroz apstinenciju pri glasanju. Dizanje ruku od svega, uz primjedbu da se ništa ne može promijeniti. Stvari se uvijek mogu promijeniti. Samo treba ustrajavati na prvom problemu koji oni relativiziraju i pokušavaju ga retorikom zamagliti. Treba zagristi u prvu stvar koju oni žele izbjeći i ne puštati ni u jednom trenutku jer njihova moć leži baš u tome da jedan problem opravdavaju drugim problemom i tako u nedogled, kroz jalove rasprave koje su nekome smiješne, a nekome se gade.
Minski problem je nerješiv. A pojam nečega nerješivog ruši simuliranu sposobnost onih koji vode ovu državu, njihov se autoritet, izgrađen kao kule u zraku, u dodiru sa stvarnošću rasplinjava. I oni tada postaju ono što u stvarnosti i jesu: vlastiti poslodavci koji su izmislili svoja radna mjesta. Naravno, u ime općeg dobra. E, da... i sveta institucija rata malo bi izgubila na svojoj nedodirljivosti kada bi za posljedicu imala nešto što se može nazvati samo "kontrola štete". Jer ja znam kakav je osjećaj kad dijete ostane bez noge na području koje je razminirano, a nekih pet dana se ne zna kome je mina ostala. Nije meni. Šamar ipak boli daleko manje.
Post je objavljen 25.03.2005. u 22:18 sati.