Nije da sam ja neki gnjavator, ali jednostavno ne mogu a da ne primetim i tako odreagujem. Ako pak, ne bih primetio ne bih ni reagovao. I to je jasno. Nego, u poslednje vreme, nešto me spopalo pa samo reagujem a ne primećujem. To nije čudno kad sam ja u pitanju zato što sam ja Veliki Kombinator kome u imenu kaže da nema mesta da se redovno primećuje, važno je da se reaguje.
Tako sam reagovao kada sam uobičajeno šetajući autoputem video kamion koji je u prikolici prevozio veliki broj teniskih loptica. Taj autoput nije onaj na koji ste prvo pomislili kada ste to pročitali. Tako ja zovem određene kolovoze u velikim gradovima. Toliko je puno automobila i automobilista, a već je svima poznato da su pešaci bolji deo čovečanstva, da su oni (pešaci) ti koji su stvorili i gradove i popločali ulice i najzad izmislili automobile. Međutim, to su automobilisti najednom zaboravili.
Ovaj spomenuti kamion tačnije njegov kognitivni deo zvani kamiondžija, se toliko zaleteo kada je video zeleni signal sa svetlećeg saobraćajnog znaka zaboravljajući - mada mi niko ne garantuje da nije bio zbunjen tolikim brojem teniskih loptica koje prevozi, da ako naiđe na manju krivinu neminovno sebe stavlja u takav položaj iz kojeg je nemogućno reagovati. Ja sam to, naravno, odmah primetio i tako u isto vreme zaključio da me je ona čudna faza bez primećivanja prošla. E, tom kamionu se ubrzo desila ona omanja krivina i on nije reagovao. Usledio je za mene čaroban trenutak: milioni teniskih loptica su preplavile trotoare, deo kolovoza i kao da su samo taj trenutak čekale sve vreme klackajući se u prikolici, pojurile da se pokažu boljem delu čovenčanstva.
Jedan deo toga sam i ja pa sam odlučio da reagujem u skladu sa tom ulogom koju sam imao u tom trenutku. Prvo sam zajedno trčao sa ovim slobodnim predmetima. O, kako sam se osećao slobodan kao da sam neka teniska loptica upravo ispala iz prikolice. Drugo, loptice su počele da se razilaze a ja se nisam mogao tako brzo odlučiti za kojom grupom da krenem. Ne možete tek tako da krenete za nekom grupom. Da se čitav ovaj događaj dogodio dan ranije, kada nisam primećiovao već samo reagovao, bilo bi mi mnogo lakše. Ali saznanje da se taj period završio mi je sada u ovom trenutku razlaza zadavao teškoće. Na vidiku mi se ukazao kolega pešak koji mi je pomogao. Naime, gore spomenuti se savio i stao da uzima odbegle teniske loptice. Taj gest mi se naročito dopao. Treće, savio sam se i počeo da kupim zelene skakajuće. Opet sam primetio da sam imao kratak period neprimećivanja već samo samog reagovanja.
Tada sam rešio da prestanem da budem deo tog događaja i nastavio sam sa uobičajenom šetnjom po autoputu.
Verujem i pretpostavljam da se slične stvari dešavaju mnogim ljudima. Mislim na to da nailaze na kamione koji prevoze teniske loptice i da u trenucima kada ove krenu da beže oni prvo malo trče za njima a onda ih uzimaju i stavljaju u džepove. To je ipak jedna sasvim normalna i uobičajen pojava tako da dalje primećivanje iste nije potrebno.
Post je objavljen 25.03.2005. u 15:53 sati.