Imam neki novi osjećaj.
Nema ga više. Mislim da ga ovaj put stvarno više nema. Neće ga ni biti. Ne više. Otišao je. Ne ostavljajući poruku iako zna koliko bi mi to značilo. Možda mi je želio reći ali ga ja nisam slušala. Možda više nije osjetio ono što ga je vezalo. Ali zašto sada mene nešto veže?! I što me to veže?! Prvo je bio neki osjećaj ovisnosti. Nakon toga neka potreba. Sad sam se smirila. I što je to sada? Želja? Žalost? Praznina? Ili pak sreća? Sloboda? Znam da i kad bi se ponovno javio da ja ne bih reagirala očekivano. Možda zato što sam se sad zatvorila za njega. Toliko je bio tu da sada kad ga nema ne znam što bih. Okupirao mi je misli svakodnevno pojavljujući se neočekivano, iz daleka promatrajući. Znala sam da si tamo. Ali ja nisam bila sama. I ti si to vidio.
Da, mislim da sam se sad stvarno zatvorila. Ponovno su me prošli neki negativni osjećaji. Razočaranost. On me razočarao a i samu sebe sam razočarala. Kako sam mogla misliti da mi je to dozvoljeno? Da imam pravo na njega? Ne znam... Ali sad je još samo jedna rupa u ogradi. Uz sve ostale. Čavli su povađeni. Rupe su tu i - još jedna nova. I upravo ta nova rupa me tjera da i ja odem. Da i ja okrenem leđa. Sa sretnim mislima. Sa sretnim uspomenama. Sa lijepim uspomenama.
Zapravo... sad sam se sjetila. Rekao mi je. Ali ja to nisam znala čitati. Ne tada. Sjedila sam u autu. Plakala. Bila je noć. Nisam se usudila voziti jer mi se maglilo pred očima. Bilo mi je neugodno samo tamo sjediti jer sam znala da neće čuti moj odlazak i da će shvatiti da sam još tamo. I nadala sam se da će doći. Zagrliti me. Poljubiti. Reći oprosti. Ne zbog toga da bi moju krivnju preuzeo na sebe već možda samo zbog toga da čujem da je sposoban reći oprosti tada, kad ja nisam. Čekala sam dok mi nije sve to postalo glupo. Dok nisam shvatila da ne živim u filmu. Upalila sam auto i otišla. Nisam znala. On mi je rekao da je potrčao za mnom. Kasno. I nedavno je ta priča ponovno izišla. Da, želio mi je nešto reći. Da odlazi? Da je prekasno?
I zašto sada sve ovo pišem kao da mi je žao? Prekasno za što? Ne mogu više ništa primiti od njega. Ne mogu više ništa dati. A što želim? Ja sam ionako osoba koja mu je u životu nanijela najviše zla... I to znam. I ako mi ne bi to rekao. Znam.
Stoga želim da ove riječi budu zadnje. Jer takav mi je i osjećaj. Neki zadnji. Poruka nije stigla. To kaže više nego što bi trebalo.
Dramatiziram? Vjerojatno... ali to sam samo ja.
Sretna sam da si otišao. Samo tako znam da TI imaš šansu. Za sebe. Za život. Za sreću - što god ona značila.
Žao mi je za sve naše greške. S ovim "naše" želim (vjerojatno) utješiti svoju savjest. I sa ovim "vjerojatno" radim isto. Svakako ti želim sreću. Zaslužuješ ju.
Rekla sam ti već toliko puta i ponavljam jer i dalje u to vjerujem: jednog dana ćeš jednu učiniti najsretnijom djevojkom na svijetu. Dobra si osoba. Predobra. I bit će sretna. I bit će uz tebe. Ali - ne ja. Ne mene. Još jednom, zadnji put, iz srca - oprosti.
Post je objavljen 14.06.2004. u 11:27 sati.