Sigurno je svatko od nas barem jednom u svom životu upoznao nekoga ko stalno jamra,tuži se na nešto,cmolji…čovjek takvima obično pokuša pomoći,pa se natežeš sa takvima,daj sad napravi ovo pa ono,,I začuđujuće ma koliko se got trudiš sa takvima pomaka nema.
Zašto sam počela ovu priču..zato što oni koji bi se zaista trebali sažaljevati nad samim sobom,oni su nevjerovatno jaki,nasmijani,puni elana za život.Prošle je godine umrla moja draga prijeteljica,nevjerovatna je snaga njenih roditelja,oni idu dalje,a zna se da je nevjeća bol kada roditelj sahrani dijete.Par mojih prijateljica nemaju mamu ili tatu,ili im je doma kaos,umrli su um sestre ili braća..a one ,one su tako smirene I spokojne kao da sve sreća ovog svijeta staniuje u njima.Mene taj paradoks jako čudi..valjda smo ima malo onih koji uče na tuđem primjeru,valjda nam se treba dogoditi tragedija da bi cijenili ovo što imamo sad.
Ovaj tekst posvjećujem tebi,koja imaš sve u životu što možeš imati,puno više nego što ikome treba,a smeta ti jer si štrkljava,tebi koja se ne možeš odlučiti jel bi bounty ili mars,patiš jel nemaš dečka..curo draga puno njih nema puno više od dečka,zato odbij I počni živjeti!
Post je objavljen 24.03.2005. u 12:59 sati.