Imali smo natjecanje zbora tudej... Smiješno je bilo, al ok smo pjevali... Mislim, uvijek se može bolje... Poslije nam je profka dala bonove za tost i sokić u Mc' Donaldsu... Nije da ful brijem na te neke antiMekspike ( to je, čini mi se, sad u trendu ), nego mi je jednostavno slabo od onog smrada kad uđem unutra, i nekako mi se općenito zgadio taj Mc' Donalds... iako ne do te mjere da ću sad ić ispred prosvjedovat i razbijat prozore i stakla... al šta je, je... Sranje je taj Mc' Donalds....
Napokon su kao ti praznici počeli... uuu ne želim mislit o tome šta me čeka nakon njih... ne ne.... Sretna sam jer ćemo tmrw nakon puno vremena svi zajedno van... Ne znam točno di ćemo... al ja bi išla ranije, oko 9, poslušat frendicu... Pjevat će u nekom kafiću... A u 5ak su i Nenormalni u 2lava, i Darkwood dub u Točki.... Zašto ne možemo biti na 2 mjesta u isto vrijeme? njah.... i skužila sam da 1.4. kad sviraju Pasi i Debeli i Gužva u 16ercu, tamo kraj Osijeka, mi idemo u Veronu sa zborom... a daaaj.... Uvijek nešto... ma... bit će još koncerata.... :)
eh, da... o ovome sam htjela pisat... Daaaj, pa ja ne želim odrast... Ujutro smo Luka i ja išli lijepit neke plakate po osnovnim školama... i onako gledam malo tu djecu kako skaču po igralištu... igraju se, onako bezbrižno... uopće nisu svjesni toga što se oko njih događa... ne zamaraju se novcem, politikom, ratovima.... Većina odraslih je tako... ne znam, fali mi riječ... samo znam da u koju god školu smo ušli, dočekala bi nas natmurena faca profesora : " Šta vi tražite ovdje? Izvolite pitat ravnateljicu za dopuštenje!! " , ono... ok, šta bi ti tako veliki problem bio da nabaciš smajl ( barem neki fejk, majušni ... ) dok to govoriš.... I onda si mislim... joj, pa ne želim ja to... Postat... Odrasla.... i biti zaokupljena hrpom problema.... i suočavat se sa svim tim životnim preprekama, kojih ima definitivno previše.... Ne znam kada dolazi do toga da te više ne tretiraju djetetom... Ja još nisam punoljetna ( heh još 21 dan)... Hm, kao to je neka granica... ono, postaješ odgovoran za sebe i svoje postupke, kreneš na fax i tako te stvari... Imam osjećaj da se više neću smjet glupirat, stalno skakat i cerit se i radit tako neke stvari, koje radim stalno, jer jednostavno neće biti primjerene... Ipak ću postat studentica, koja će se morat malo urednije oblačit, i ozbiljnije ponašat... Joj... Zašto ne možemo zauvijek ostat djeca ... Ma, super bi bilo kad bi odrasli, al bi u nama ostalo ono nešto što nas čini djetetom... Onako bezbrižnim i veselim... A taj dio, čini mi se, najčešće iščezne s godinama.... I onda završiš taj fakultet... pa brige sa poslom... Teško je naći nešto što te uveseljava, a opet financijski zadovoljava... Jako malo ljudi se bavi onime što uistinu voli... Pa muke sa stanom... Ono moraš se maknut od staraca, osamostalit... jojjoj... Pa ljubavne muke... Kako znati tko je onaj pravi... Ipak, s njim ćeš provesti ostatak života... Mene to ful užasava... Evo, upravo sam o svemu tome pričala sa frendom preko ICQ-a... pa smo se totalno izbedirali...
Zeznut je taj život... Veoma... Hm... Da... :)
Post je objavljen 24.03.2005. u 02:19 sati.