Danas dan prije nego što će se zbiti veliki i sudbonosni događaji za čitavo čovječanstvo posvjestimo si činjenicu da živimo na zemlji koja nam je svima kao neka “orahova ljuska” zajednički dom. U tome domu nije uvijek lako živjeti. Zemlja nam daje, ali zemlja nam i uzima i u tom davanju i uzimanju mi smo razapeti stalno između dobra i zla. Željeli bismo činiti dobro, ali rana-e prvoga grijeha uvijek nekako nadjačaju ono dobro u nama i mi smo spremni pogaziti svoju savjest i zatvoriti se u svoju sebičnost. Tražeći za sebe, a zaboravljajući druge. Strahovi svijeta i naši osobni strahovi suprotstavljaju se Božjem povjerenju. Mentalitet ovoga svijeta postaje ono prema čemu se vladamo, kao da nikada s ove zemlje nećemo otići, kao da smo njeni vladari i apsolutni gospodari. S istim takvim stavovima, i ako su vidjeli Isusa i bili svjedoci svega dobra što je činio, ljudi onoga vremena nasrnuli su na njega, pokušali su ga uništiti. Mislili su da će to raspećem na križ zaista i učiniti, ali prevarili su se. Nebeski Otac je za svog Sina imao drugi, otkupiteljski plan. Danas nakon svih dramatičnih zbivanja, kada Isus živi među nama kao Uskrsli već više od 2000. godina, oni koji još nemogu shvatiti da ga nisu uništili pokušavaju nauditi njegovoj Crkvi. Slaba je, jer je sastavljena od grešnih ljudi. Crkva Kristova je stoga stalno na putu izgradnje boljeg i pravednijeg svijeta, između dobra i zla. Svijeta u kojem će svaki čovjek, zaista potpuno u iskrenosti i povjerenju, drugome čovjeku postati brat u Kristu Isusu. Koji je za nas dao svoj život na križu kao otkupiteljsku cijenu za sve nas.
Danas zato postanimo svjesni svih negativnosti svijeta, njegovih mijena i prolaznosti te se odlučimo živjeti za vječne vrijednosti. Slava svijeta brzo prolazi i zato je potrebno biti stalno u prepoznavanju “ovdje i sada”. Prepoznavanja i življenja "znakova vremena" s kojima ćemo padajući i posrćući, ali i dižući se ponovno živjeti za pomoć bližnjemu bratu i sestri. Osvijetliti svojom svjetiljkom put onima koji su u traženjima vjere i života na slavu Spasiteljeve muke, njegove žrtve i otkupljenja iz ljubavi za nas.
VII. Isus pada drugi put pod križem
“Krist je Božja sila i Božja mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi” (1 Kor 1,24-25).
Iznemogao Isus pada pod teretom svoga križa i drugi puta. Običan mali čovjek među svjetinom koja ga je izrugivala s tračkom sumnje sada se pita: Pa je li to zaista Bog? Kako može trpiti takvo poniženje? Kako vjerovati u takva svemoćna Boga koji posrće i pada? Da, pao je i drugi puta da nam pokaže kako nije lako biti u svijetu i da će padovi naših života biti nešto što će nas stalno pratiti, ali da to nije tragedija. Tragično je ne htjeti se dići iz toga pada i prihvatiti “lekciju” koju nam Bog tim padom daje.
Razmišljajmo danas o svojim padovima u grijeh, padovima na životnom putu. Kada padamo pod teretima života, osudama i pogrdama drugih zbog kojih nam je teško živjeti na ovoj zemlji. Imajmo snage prihvatiti svoje slabosti i poput Krista se hrabro uzdići iz njih priznajući da ovisimo o njegovoj snazi i ljubavi po kojoj nas uvijek pridiže i nosi na putu života.
VIII. Isus tješi jeruzalemske žene
“Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta napose žena, plakahu i naricahu za njim” (Lk 23,27)
U mnoštvu koje je okruživalo Isusa i išlo za njim bile su i žene. Neke su Isusa poznavale od prije, jer su mu nosile svoju djecu i bolesne da ih izliječi. Neke ga vide prvi puta iz bliza i čude se tolikoj mržnji prema čovjeku. One su prema njemu osjećale duboku ljudsku sućut i saučešće te ga oplakivaše. Isus sav izranjen i iznemogao ne ostaje ravnodušan na to saučešće. U svome bolu on im daje još jednu pouku: “Kćeri jeruzalemske ne plačite nadamnom, već plačite nad sobom i nad djecom vašom” (Lk 23, 27-28). Isus je naime svojim pogledom već obuhvatio sliku razaranja Jeruzalema, kada će većina ovih žena i koje sad plaču nad njim s svojom djecom poginuti. Nisu vjerovale u njega, već su samo imale ljudsku sućut za njega u svojoj patnji Isus je našao snage da ih tješi.
Izmučeni Isuse daj nam snage i srca da u svojoj patnji i boli noseći svoje križeve života nađemo, uvijek utjehu i za druge svoju braću u nevolji.
IX. Isus pada treći put pod križem
“Krstom mi se krstiti, i kakve li muke za me dok se to ne izvrši” (Lk 12,50)
Isus se sada već gotovo nalazio nadomak mjesta izvršenja kazne, gdje će ljudski bijes i zloća kulminirati njegovim razapinjanjem na križ. Sada sasvim iznemogao pada i treći puta pod križem koji je mukotrpno sam nosio. Čovjek-Bog posrće i pada po treći puta. Sada su svi mislili da je kraj, da se više neće moći pridići. Svjetina ga još više grdiše i izrugivaše, vojnici u svojoj sebičnosti jedva čekaše da završi taj zadatak njihove službe i iskaljivaše još nemilosrdnije svoj stav, prema prizoru. Nisu dozvolili Isusovoj majci Mariji da pridigne i privine k’sebi izmučenu i izranjenu Isusovu glavu. Pogledom pri padu Isus je vidio svoje posljednje mučilište i znao je da mora do njega stići. Ponovo je iznenadio prisutne. Ustao je i posljednjim snagama krenuo da završi svoj put do gubilišta.
Sjetimo se u našim životima Isusa kad nam se čini da smo već toliko puta i duboko pali da se više nećemo moći uspraviti. Tada nam je Isus najbliži, jer je u svom trećem padu i dodiru s zemljom, nama pokazao koliko se nisko može pasti i kako zlo može imati snagu nada nama, bez njegove pomoći. S Kristom u srcu moguće je i treći puta pasti i ustati. U sebi s njime pobijediti sile zla po njegovoj ljubavi. Ovaj pad je zapravo bio kao potpun poraz i kraj, ali i putokaz da se možemo u takvim situacijama “poput feniksa” izdići i poći dalje i kad se tome više nitko ne nada. Neka Isus bude i tvoj smisao na životnom putu.
Post je objavljen 23.03.2005. u 14:36 sati.