Bilo jednom jedno carstvo. Zvali smo ga Party. I voljeli ga, mazili i pazili. Trudili se poštovati sva pravila i sve zakone, ponašati se u skladu sa carstvom, i nikada ne prekršiti ono malo osnovnih formi ponašanja. I naše je malo sretno carstvo funkcioniralo, a nije bilo uvijek i stalno i svugdje fizički prisutno - carevalo je u našim umovima. Voljeli smo sebe i sve one koji su voljeli carstvo, jer su i oni voljeli nas. Imali smo PLUR. P-eace L-ove U-nity R-espect. Bili sretni i veseli.
Sve dok jednog dana čitav svijet nije saznao za našu malu utopiju. "Dajte nam malo", rekli su nam. I mi smo im rado dali sve što su tražili, pokazali im što je PLUR i kako živi naš svijet. I pokazali im kako ući unutra i biti sretan. Dobro djelo? Kao i pustiti pedeset lavica na krdo gazela. Pojest će ih? Aha. Pojeli su nas? To ću pitanje ostaviti nekom drugom da odgovori... Ja ne želim.
PLUR. Volimo se. Lijepo nam je. Plešemo s vilenjacima. U čaroliji. I svi su oko nas takvi. Vole nas. Daju nam vode. Žele nam sreću. Plešu s nama i s vilenjacima i smiju se.
Utopija.
Koju smo živjeli.
Sada, svakog trenutka sadašnjosti, ja želim, ja žeđam, ja očajnički hoću natrag u carstvo, na Party! Ljudi mi govore, stranci, puževi, kažu mi "Pa vidi koliko ih ima! Stalno samo partiji oko nas!"... Treba li što reći? Ja želim osjećaj sreće, vibracije razumijevanja, jedan sasvim drugačiji svijet u kojem će mi nepoznata djevojka pružiti bočicu vode i nasmiješiti mi se... Ima li toga? Rijetko. Ima partija, to da. Partija kakve su stvorili neki novi ljudi, ljudi koji nisu nikada smjeli ući u naš mali čarobni svijet.
I tako se nadam... Svakim danom, ja se nadam da će se dogoditi Nešto, da će se vratiti ono što smo imali, da se neću više mrštiti kad uđem u klub i netko mi nemilosrdno zabije lakat u rebra... Gdje su oni slatki ljudi koji su govorili "Oprosti" svaki put kad bi me imalo takli uslijed plesanja? Gdje su oni šareni veseljaci s kojima možeš komunicirati očima i dijeliti sreću? Malo ih je. Imamo hrpu agresivaca... Došli su tu jer - eto - malo im je dosadilo ic po kafićima subotom. Pa su skoknuli vidjeti što se tu događa. Party svuda, party oko nas... Pa zašto i ne bi došli? Sva su vrata otvorena! Imaš za birati... DJ tu, DJ tamo, DJ svugdje. Što god hoćeš, kako god hoćeš. Umjesto u disko, ideš na party. Postalo je jednako. Jednako dobro njima, jednako loše nama.
I onda se sjetih... Velikih partija, velikih imena, nekoliko tisuća ljudi koji dijele PLUR i više dana... Sjetih se i nasmiješih, a netko pored mene mi reče: "HEJ MALENI NEMA TOGA VIŠE." I ja pomislim: "Mora biti! Pa što ću i bez toga!? Ostariti?". Ne. Čekati ljeto. Valjda. Nadam se nekako - a znam da mi je nada uzaludna - da ću dobiti natrag svu ljepotu. Molim se za to. Jer mi treba. Jer treba svakome tko je to jednom imao.
No... Komercijalizacija. Kažu da je to dobro. Treba popularizirati našu glazbu. Da, slažem se. Ali treba popularizirati i način ponašanja koji je u skladu s našom glazbom! Ne mogu podnijeti niti tu dragu glazbu ako uđem u klub i vidim petsto ćelavaca koji su taman otkrili kako je divno popapati pet bombona, i još petsto mlađih sponozoruša u utegnutim suknjama i cipelama na visoku petu! I svi zajedno mirišu agresivno. Djeluju agresivno. Ponašaju se agresivno. Nemaju pojma o kulturi partijanja i nemaju blage veze da je ta glazba tu, koja je njima pozadina za bombone, cugu i lov na ušminkane djevojčice, nama znači nešto sasvim drugo. Da je mi volimo. I da bismo jako htjeli da oni odu, pa da možemo uživati. Plesati.
Stvarno, ponekad osjecam neko nezadovoljstwo kad vidim te ljude koji ne razumiju PLUR. I svaki put se zapitam zar je tako tesko nekim ljudima to shvatiti? I onda se pitam: zašto? Je li to nova generacija? Jesu li danas ljudi agresivniji nego prije dvije godine? Teško. Drogiraju li se više? Možda nekim drugim drogama? Piju li više? Što se događa?!?!?!Sta rade tu oni kojima nije mjesto na partyju koji ne razumiju nasu scenu? Jesu li samo ljudi prisutni na partijima oni koji su trebali ići plesati pogo, ali na žalost - punk is dead? Vjerojatno ipak ne. Punkeri nisu agresivni u ovom smislu,oni postuju druge,al vecinom kao i mi partyjaneri bivaju ne shvačeni od okoline.
Ma neka. Neka i oni imaju svoj disko. Ja bih samo htio da i pravi partyji imaju svoje mjesto. Gdje ljudi mogu nastaviti biti sretni i veseli.
I tako mislim, ne dobivam odgovore, tu i tamo se ponadam da će netko mahnuti čarobnim štapićem i vratiti Carstvo. Želim plesati s vilenjacima i biti sretan sa sretnim ljudima. Može li se taj osjećaj vratiti, osjećaj da dok zatvoren u čaroliji nekog, običnim ljudima nedostižnog mjesta, plešem sa smiješkom na licu i uživam u spoznaji da je vani jutro, sunce sja i svijet se budi iz fizičkog sna, a ja se ne budim, nego plešem u jednom sasvim drugačijem snu i ne brinem svakodnevicu…
Krik.
Nadam se da će mi proljeće vratiti svježinu, možda optimizam… Sjećanja neće izblijediti, ali ja ne želim živjeti u sjećanjima. Koliko je potrebno za sreću? Malo.
P.L.U.R. Osmjeh na licu, glazba u umu, tijelo u pokretu…
Post je objavljen 23.03.2005. u 03:00 sati.