Mnogi ljudi mi se žale da pišem prekratke blogove. Pa evo za vas onda jedan duuuuugački. I bit će dosadan, da znate!
Kad čitate druge blogove, da li vas zanima tko su osobe koje pišu? Čim se bave, što ih
zanima?
Evo, ako ikog zanima tko sam ja...pa neću vam sve reć odmah! polako...ma ajde budem. Neću vam govoriti one biografske spike, rođen u Karavukovu, dvadestreći sin dvadesetdrugog sina...kog to zanima.
reći ću vam ono što me pokreće, što me čini ovakvim kakav jesam, moj bitak(ili je bit?
jestovanje uglavnom).
Vidite, Sax je rođen sa urođenim nagonom da stvara nešto iz ničega ili iz nečeg drugog. No ne mislim na materijalno(on ne bi mogao složiti kajgano od jaja i tave). On stvara samo
nematerijalno. Oduvijek je volio stvarati. Bavio se mnogim granama umjetnosti.
Da, oduvijek sam stvarao nešto novo. Kad bi mi bilo dosadno, izmislio bih novu igru. U
osnovnoj sam pisao neke pričice(oš kaštelan se možda sjeća). zajebancija, bezveze. I uvijek sam nešto šarao po raznim map editorima u heroesima, age of empire-u itd.
No moje pravo stvaralaštvo počinje u srednjoj školi, zajedno sa ljubavnim i socijalnim
socijalnim životom. U prvom razredu se već javlja ideja punk-rock benda i počinju se pisati
prve pjesme. U tom razdoblju je nastala pjesma "No Tomorrow", poznatija kao No.2., po
nekima najbolja pjesma od Bolesnog Uma, no o tome kasnije.
U drugom razredu započinje video faza, kad su se nekoliko mladića okupilo kako bi neke
svoje ideje prenjeli na filmsko platno. Sve je započelo nekoliko dana prije početka školske
godine, kad su se gojga, rajs, kuš, sax i Dino Josip Simonoski Bukovski okupili kako bi za rad iz etike snimili reklamu. Nisu ni slutili što ih čeka. Reklame su snimili savršeno amaterski: sax viče "cut" usred scene, muzika isprekidana, glumci ne znaju glumiti, 1 kamera. No imali su talent. snimili su tri smiješne reklame i ovacije na satu su ih ponukale da nastave dalje. I onda...zimski praznici...Blatinica.
Mnogi od vas koji čitate ste gledali, a vi ostali...a šta ću vam. Dođite do mene pa ćemo
gledati.
Dakle Blatinica. Tjedan dana kojih smo snimali Blatinicu bili su bez sumnje najbolji i
najsmješniji dani mog života. To je bio najčišći smijeh koji sam ikad doživio. To je bio
smijeh do suza, i tako sedam dana za redom. Tada još uvijek amateri, naoružani jednom kamerom i hrpom ideja.
Nije bilo unaprijed napisanog scenarija. Nije bilo montiranja. Ak fulaš, premotaj i ponovo. Nisi mogao ubaciti mjuzu u pozadinu, nisi mogao stavit slova na ekran. Ništa.
Prvi dan smo snimili oko 5-10 sekundi, a bili smo od 12-7.
Ne mogu vam riječima dočarati količine smjeha na tom snimanju, možda će bolje moći gojga.
Uglavnom ispalo je savršeno, sa mnogo grešaka i socijalno, predivno.
Jel još uvijek čitate? Hoćete još? Sad se potrudite i pročitajte do kraja.
Pustili smo Blatinicu na platnu u kinodvorani. Čak su i profesori bili zadovoljni, iako smo im izvrnuli riječi. Da, zaboravio sam reći. Tema je bila "Treba li diskriminirati ružne ljude", snimili smo Travisa Blatina(voditelj,rajs) kako postavlja to pitanje, a profesore smo pitali treba li povećati plaće..."absolutno da treba".
Daj ovo je već predugačko. Nastavak neki drugi put, kad slijede Blatinica dva, i još mnogo toga...
Je sam li rekao da će biti dosadno?
DODATAK
I naravno, u potresnoj priči...Goran Špehar.
Post je objavljen 21.03.2005. u 22:25 sati.