Bas kao duh Bozji, sto je prije Stvaranja lebdio nad vodama, tako sam ja lebdio u bijeloj beskonacnosti. Bijelina, ja, prostor, i apsolutni mir, bile su jedine stvari koje su postojale, i sve je to zapravo bilo jedno. Spokoj, ja, mirna sreca. I tako je to bilo oduvijek, vjekovima i eonima, i zauvijek.
Ili je bar trebalo biti zauvijek. No u jednom trenutku nesto se pocelo zbivati u toj posvemasnjoj beskrajno mirnoj bjelini. Neki oblici, neke boje su same od sebe pocele izvirati iz nekih tocki, kao iz naopakih virova sto iz sebe sire materiju, umjesto da ju usisavaju. Bio sam - ili je Onaj tko sam tada bio bio - opcinjen, i s velikim entuzijazmom i cudjenjem pozorno sam pratio ovaj sve brzi ples boja i oblika koji su naprosto curili u bjelinu i prekrivali ju svojim jarkim zelenim, plavim, smedjim, i drugim nijansama. Sta je sad ovo!? - bio sam zapanjen i nisam mogao maknuti pogleda od ovog cudnog fenomena koji je narusavao vjekovni mir i bjelinu.
Vrlo brzo su se te boje pocele organizirati u oblike koje sam zacudo poceo prepoznavati. Jedno jezero, njegova travnata obala, i suma na drugoj obali jezera.
Svijet!!! - bio sam zapanjen naglim sjecanjem - Pa da!! Postoji Svijet!! Kako sam to mogao zaboraviti!? Evo, formira se svijet!
U taj mah shvatim da u neposrednoj blizini cujem glas. Vrlo blizu mene je bio neki covjek i nesto govorio.
Joj da, ljudi! Postoje ljudi....!!! Da, daaa.... Iznenadjenjima nikad kraja u ovom cudnom, ubrzavajucem trenutku. Onda uvidjeh da sto je najnevjerojatnije, ja znam tko je ovaj covjek. To je Josip, moj prijatelj...
MOJ prijatelj!!!! - tek sad sam bio shokiran. Pa da!! I JA postojim! Ja sam isto covjek! I cak imam i ime i prezime!!! - po prvi put sam osvjestio cinjenicu da i ovaj tko ovo vidi postoji, tj. ja, i da sam ja takodjer NETKO, i to tocno odredjeni netko, naime Ovaj Onaj, koji ima povijest, lice, osobine, biografiju. Tek sad sam bio šokiran.
Josip je govorio "Sjedi, sjedi, sve je u ok, sve je ok. Sjedi tu malo, da dodjes do zraka".
Posve zbunjen, dopustio sam da me posjednu na zemlju, i naslonio se na kamenu skulpturu koja je tu bila.
Uz mene su, osim Josipa, bili njegova zena, i njihov mali Damjan. Pa da, setali smo Maksimirom, i duvali, sad se sjecam; evo nas na Drugom Jezeru. Osjetih snazan stid, sto me je jedan joint ovako smlavio. Pogledam malog Damjana i vidim kako veselo drzi balon, u obliku zeke.
Balon!!! Pa da, jebeni balon, nikakav joint....!
Malome smo naime pokusavali napuhati balon-zeku, ali su se zekine usi pokazale izuzetno otporne na napuhavanje. Glava i tijelo su narasli bez problema, ali usi su uporno odbijale postati ista drugo do li tanke impotentne cjevcice. Dok nisam ja junak uzeo jedan duuuuuuubok dah, i odlucio da ne prestajem sa utiskivanjem zraka u balon, dok pritisak ne predje onaj prag poslije kojeg ce usi, znao sam, vrlo lako nastaviti rasti.
Samo taj prag da predjem! samo jos malo! - osjecao sam ga, i nisam se dao. Oci su mi doslovno ispadale iz duplji pri zadnjim atomima napora, ali nisu ispustale zekine mlohave usi iz vida.
A onda je sve bilo bijelo, oduvijek i zauvijek, i bas kao duh Bozji, sto je prije Stvaranja lebdio nad vodama, tako sam ja lebdio u bijeloj beskonacnosti............
Post je objavljen 21.03.2005. u 15:48 sati.