Imam strah da krenem naprijed. Nauchila sam na ovo shto imam.. dalje ne znam, nazad ne mogu, a trenutno stanje mi je manje-vishe nepodnoshljivo.
Kako dalje? Kako da krenem u visine? Kako da letim? Imam strah od letenja.
Previshe dugo vremena sam provela u hibernaciji, da krenem dalje, vishe. Ne znam kako da rashirim krila i odletim. Nemam nikoga ko bi umjeo da mi pokazhe kako se to radi. Nemam nikoga ko bi letio samnom. Sama moram, ali kako?
Ima li ko da mi pokazhe kako se leti?
Mrzim nedelje, i budjenje u hladnoj sobi, sama. Nedelja mi je jedan od najgorih dana, bez ljudi. Neko che rechi "zhivish u gradu od preko 4 miliona ljudi, kako si sama?" Jeste, sama sam. Ljudi su ovdje bez dushe. Ljudi ovdje nisu nauchili na ono u chemu smo mi odrasli. Nisu nauchili na prijateljstva do groba, na ono "voljeti dok se zhivot ne ugasi". Nisu.
Ne znam ko su mi susjedi. Ne znaju ni oni mene. Razlog tome je shto se ljudi oko mene mijenjaju brzinom svjetlosti. Tu su sada, za mjesec-dva vishe nisu. A ja ostajem, na istom mjestu.
Do sada sam upoznala milion ljudi, i milion sam ih zaboravila. Neki nisu bili vrijedni ni sjechanja, jer u moj zhivot nisu unijeli ono neshto shto meni treba. Bili su suvishe obichni. A neki su zaboravili mene.
I pitam se, svih ovih godina, koje uspomene su mi vrijedne?
Ponekad pomislim da odem negdje daleko, gdje nemam uspomena i nikoga ko me poznaje. Da krenem iz pochetka, da se ponovo rodim. Ali gdje? Pa ja sam vech na kraju svijeta..
Imam jaku zhelju da se vratim nazad, mjestu iz kojeg sam potekla. Brojim dane.. sate.. josh malo.. :) Zhelim da izadjem i shetam onim dobro znanim ulicama, iako sad po njima hodaju neki drugi ljudi, igraju se neka druga djeca. Zhelim da dishem onaj dobro poznati vazduh, da gledam ono dobro znano nebo.
Josh samo malo.. i vidjet chu tebe. Hochesh li ti biti isti? Ili neko sasvim stran.. i novi? Hochesh li me zagrliti, ili gledati s prezirom u ochima?
Hochu li pozhaliti shto sam se vratila?
Post je objavljen 13.06.2004. u 05:52 sati.