Marketing
Shopping kingovog sajza
Hodam bezbrižno cestom..
S nogama.
U društvu.
Zajedno.
Osjetim neobjašnjivu želju da nešto stavim u usta. Žudim za nečim.
Vidim dućan..
Ulazim. Sretna, vesela, razdragana, haha, ono kuiš.
- Dobar dan!
Pogled nijeme prodavačice presječe me poput tupog, zahrđalog noža s polomljenim zupcima.
Dobro, mislim si ja Možda joj kamenac prolazi kroz neke cjevčice u bubrezima, pa zato.
Al nije. Bubrezi su joj ok. Mama mi je rekla. Ona zna.
Tražim nešto da strpam u usta jer je ona želja još jača! Mukotrpno tražim, muvam se, neodlučna - Ja bi sve!!
Uzimam Mars kingov sajz jer mi najduže ostaje u ustima. Uvijek mi se zalijepi za zube pa se topi postepeno. Neka.
Dolazim, uplašena još od ulaza, do blagajne.
Gospođa gleda pogledom mrtvog oposuma. Ne trepće.
Možda spava. Čula sam da ljudi mogu spavati s otvorenim očima. Možda je to to.
Ali nije. Trepnula je.
Uzima Mars kingov sajz.
Piiip.
Krrrr, krrrr, krrr (račun)
Budući da nisam obraćala pažnju na cijenu nego na topljivost u ustima, ne znam koliko kunova trebam pljunuti.
- Koliko je to?
Gospođa oposum polako okreće pogled od ekrana i podiže lijevu obrvu.
- Šest sedamdesetosam (ili nešto.. nebitno) - glasom kanarinca na umoru nakon teške borbe s cirozom jetre
Trudim se ne razljutiti gospođu O. pa brzo vadim zvec zvec novčiće.. ruke mi drhte, znoj se probija kroz savršen ten (to sam ja malo dodala, ne zamjerite.. pjesnička sloboda).
Novčići padaju. Dva, točnije.
- Samo malo, oprostite.
Gospođa već iznervirana mnome i mojim pretjeranim boravkom u dućanu jezikom vadi komadić bifteka iz rupe u kutnjaku.
Tu drži snack između obroka.
- Izvolite.
Gospođa ko da nije čula. Pravi se. A čula je.
Izvraća mi manje nego što sam joj ja dala.
To je normalno jer je Mars koštao manje od onog što sam ja njoj dala.
- Mogu dobiti i račun?
Gospođi puca šav. Malo po malo.
Daje mi račun.
- Hvala
Nije čula. Opet se pravi.
Ali pogled je tu.
Pogled mrtvog oposuma.
Sad već malo istrunulog.
- Doviđena!
Opet ja, pristojna i naivna, završavam našu konverzaciju.
Blagajnica brzinom Vojađera okreće glavu prema odjelu za meso i mesne prerađevine planirajući kako će si odrezati veliki komad šunke za picu.
Jer ima picu, ne može nešto drugo. Ne bi bilo u redu.
Ja, sretna i zadovoljna, ustima ispunjenima slatkim okusom karamele i čega već ima u Marsu kingovog sajza nastavljam u ritmu salse kliziti po pločnicima svojega probuđenog grada.
Post je objavljen 20.03.2005. u 14:33 sati.