Čitam knjigu "Povijest Aleksandra Velikog, makedonskog kralja" od Rufa, rimljanina, koji je živio u Kaligulino vrijeme u prvom stoljeću, znači da je ovo djelo napisano nešto ranije od Plutarha i dobro je napisano. Ipak, najbolja mi je Arijanova biografija Aleksandra, iako Lamb piše naravno jezikom koji nam je bliskiji.
Kakav je to čovjek bio! Prvi je zamislio Ujedinjene narode, što malo tko zna, većina u njemu vidi ratnika, osvajača, a Aleksandar je bio mnogo više od toga! Bio je čovjek koji je gledao u budućnost i žalosno je, da se njegovi snovi o čovječanstvu ni do danas nisu ostvarili, i dalje živimo rascjepkani, podijeljeni, razijedinjeni, klanjajući se raznim bogovima ( kad bi bilo boga, zar on ne bi bio samo jedan, a imao mnoštvo imena koja su mu dali ljudi, jer ljudi sve moraju imenovati, a svrha stvorenog nije ime, nego funkcija ).
Bio je čovjek sa SNOM kojeg je budan sanjao ( da posudim od filmaša ) i nastojao provoditi svoj san u stvarnost, pretočiti ga u život. Naravno, nije uspio, jer poput većine velikih ljudi, doživio je neshvaćanje i nerazumijevanje i naravno osudu - drznuo se razmišljati drugačije nego većina! Gomila to ne oprašta i zbog toga su ga natjerali na povratak, a da je kojim slučajem krenuo dalje, naprijed, da su ga shvatili i pratili...Kakav bi svijet danas bio?
Prije njega nije postojala znanost zoologija, botanika minerologija i da ne nabrajam, sve je to Aleksandar zamislio i odredio ljude koji će na njihovom putu zapisivati nove životinje, drveće, tlo...Otvarao je oči svojim suvremenicima!
Poslije Aleksandra ništa više nije bilo isto - promijenio je svijet!
Nije uspio promijeniti svijest ljudi i dalje smo sebični, uvučeni u svoje ljušture iz kojih gledamo sa nepovjerenjem i nerazumijevanjem na sve ono što je drugačije od nas! Svakog dana sve više to zapažam i postajem polako, ali sigurno - mizantrop!
Post je objavljen 20.03.2005. u 13:12 sati.