Baš si mislim prije koji dan, vražja stvar je ovaj blog. Pročulo se da ja pišem, pa je moja ekipa počela malo šarati, kopati, čitati tuđe blogove i zaključila da to nije to tako teško. Čak je prijatelj ustanovio, sad u svome blogu, da je terapeutski (točnije, rekao je da će psihijatu otkazati daljnje sastanke – nismo ni znali da ga posjećuje).
U zadnje vijeme sam si zadao toliko postla da sam sve zapustio. Ni fax me ne ide (dobro, to nije ni išlo), prijatelje sam podosta zanemario (sve se svodi na cuganje petkom), ljubav ne računam jer je ona jedina pouzdana stvar u cijeloj priči (nema je). Pisanje. Nekada sam svaku večer nešto tipkao, tek toliko da prste držim u formi, a sada dolazim doma sa zadnjim, a katkad i sa prvim noćnim tramvajem potpuno strgan. Malo sam pretjerao. Opet. Radim nekoliko poslova odjednom samo da bi se osjećao korisnim. Da si zabavim mozak sa nečim novim. Kao da nekome nešto dugujem. Nikad si nisam znao odrediti prioritete. Ne znam tko više koga gnjavi, ja fax ili on mene. Ne da mi se ni naći neku curicu s kojom bi mi bilo lijepo na duže vrijeme, koja bi mi možda i donjela neku motivaciju a možda me i uspjela natjerati da se koncentriram na prave stvari. To mi je prevelika obaveza. Ne znam ni šta tražim. Umoran sam od traženja a još ništa nisam našao. Kad bi se bar mogao prepustiti da bar onda netko za mene odlučuje, ne onda odmah moram stvoriti neki dišpet (da imam problema sa autoritetima). Motivacija.
Danas ljudi imaju slabu motivaciju. Prezasićeni smo sa kojekakvim temama, ponudama, smjerovima, izborima, tržištem i tu se u potpunosti gubimo. Često odustajemo od traženja u nadi da će "ona viša sudbina" umijesto nas odabrati. Nas odabrati. Znam ljude koji su diplomirali i još uvijek traže ono nešto. Cjelokupno školovanje im je bila usputna zanimacija dok čekaju. I još čekaju. Vjerujem da postoje i puno stariju ljudi u sličnom položaju. Divim se onim ljudima koji su "oduvjek znali" što hoće. Zato i radim toliko stvari odjednom. Dojadilo mi je čekanje. Opet preuzimam inicijativu u svome životu? Nisam je zpravo ni izgubio. Smetnuo sam s uma svoj pravi cilj. Borbu – moje motivacisko oruđe/oružje. Kako kažu stari ljudi, sam si krojač svoje sudbine. Pa odoh ja krojiti.......
Post je objavljen 20.03.2005. u 10:18 sati.